Vida Davidović je mlada dramska spisateljica koja je zajedno sa Radmilom Smiljanić, Tanjom Šljivar, Arminom Galijaš, Lanom Bastašić, Željkom Stjepanovićem te Nikolom Pejakovićem autor teksta za predstavu "Banjaluka", koju će reditelj Nikola Bundalo 6. oktobra postaviti na daske Gradskog pozorišta "Jazavac". Riječ je o šest priča o Banjaluci koje je upravo Davidovićeva dramaturški povezala u jednu cjelinu. Ova mlada djevojka upravo je diplomirala Dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, što je bio dodatni povod za razgovor za "Nezavisne novine".
NN: Šta nam možete otkriti o komadu "Banjaluka"?
DAVIDOVIĆ: Omnibus je struktura, sve priče su potpuno drugačije jedna od druge. Neke polaze od kolektivnog, od priče o Banjaluci generalno, a neke su vrlo lične, porodične, ljubavne... Nemaju apsolutno nikakve veze u fabuli jedna s drugom. Poenta je bila da se sve objedini u jednu cjelokupnu priču o Banjaluci. Predstava bi više trebalo rediteljskim konceptom na neki način da proigra nego što bi u samom tekstu moglo biti neke vrste sličnosti. Tako smo se mi opredijelili da to radimo kao različite priče, različitim stilovima i žanrovima, ali da budu objedinjene kolektivnim gradskim duhom.
NN: Koja Vam je od tih šest priča, ne računajući Vašu, najdraža?
DAVIDOVIĆ: Meni lično najdraža je priča Tanje Šljivar i Armine Galijaš zbog toga što mi je u isto vrijeme vrlo sentimentalna, vrlo poetična i melodramatična. S druge strane, ima komponentu izričitog stava, tako da mi je to balans između melodramskog i politički angažovanog.
NN: Vi ste radili i dramatizaciju tih tekstova?
DAVIDOVIĆ: Da, pokušala sam da spojim sve te priče u kompaktnu cjelinu, tako da prelazi, iako su žanrovski potpuno različite priče, ne budu previše oštri, nego da teku i da niko nije u zabuni šta se dešava.
NN: Ovo nije Vaša prva saradnja sa mladim rediteljem Nikolom Bundalom?
DAVIDOVIĆ: Nikola i ja smo u Beogradu radili Brehta "Onaj koji govori da i onaj koji govori ne". Tu sam ja bila dramaturg, Nikola je bio reditelj. Mnogo volimo da radimo zajedno i prijatelji smo privatno, tako da se nadopunjujemo.
NN: Ove godine u novom beogradskom pozorištu "Teatrijum" Marko Misirača i Tihomir Stanić postavili su Vašu predstavu "Don Žuan", rađenu prema motivima Molijerovog teksta, dok je Vaš komad "Bruklin i mačke u kontejnerima" u režiji Andreje Kargačin igrao u "Bitef teatru". Kakva je sudbina ovih komada i koliko ste zadovoljni reakcijama?
DAVIDOVIĆ: Nemam zvanične informacije, ali ja se nadam da će oba komada igrati i u novoj sezoni. Inače, mnogo sam zadovoljna. Meni je "Bruklin" prvi tekst koji sam pisala na fakultetu za cjelovečernji komad i mnogo mi je drago što sam nešto uspjela da uradim s tim. Prosto, bila sam zadovoljna kada sam ga napisala, kao i postavkom moje koleginice Andreje Kargačin. Nadam se da će obje predstave da zažive nekim svojim pozorišnim životom.
NN: Zanimljivo je da se u Beogradu posljednjih godina otvaraju nova privatna pozorišta. Šta to govori o tamošnjoj pozorišnoj sceni?
DAVIDOVIĆ: U institucionalnim pozorištima postoji neka vrsta pozorišnog koncepta koji se promoviše godinama, a privatna pozorišta su više orijentisana na neki pučki, narodni jezik, koji narod očigledno traži. Mislim da je dobro da pokušamo da pomirimo nešto što je kvalitetno, a opet razumljivo na nekom narodnom jeziku. To su i koncepti tih privatnih teatara.
NN: Inače, koliko ste kroz godine studiranja na Fakultetu dramskih umjetnosti zadovoljni viđenim u pozorištima Beograda s obzirom na to da je vrijeme hiperprodukcije snimanja serija i filmova?
DAVIDOVIĆ: Dobro ste pomenuli serije i filmove jer često zbog hiperprodukcije u televizijskoj industriji pozorište zaista trpi u smislu pozorišnih procesa i proba. Uprkos tome, mogu reći da sam zadovoljna. U posljednje vrijeme se zaista rade neki vrijedni projekti. Recimo, Beogradsko dramsko pozorište se izdvaja u odnosu na ostale kuće. Postoji novi talas reditelja i sagledavanja pozorišta, a dolazi i mnogo ljudi sa strane koji donose promjenu u pozorišni život Beograda.
NN: Ovih dana diplomirali ste Dramaturgiju na FDU u Beogradu, i to prosjekom ocjena 9,8. Kakvi su planovi za dalje, da li se više vidite kao predavač na fakultetu ili u pozorištu i na filmu?
DAVIDOVIĆ: Najviše bih voljela da radim u pozorištu. Što se tiče predavača na fakultetu naravno da bih voljela, samo je pitanje koliko je to izvodivo, pogotovo jer ljudi iz naše branše pribjegavaju pedagogiji iz maltene novčanih razloga. To je ipak stalno zaposlenje, nudi neku vrstu sigurnosti, a s druge strane mnogo je lijepo da se bavite obrazovanjem mladih naraštaja. Međutim, najviše bih voljela da se bavim pozorištem. Film me zanima u smislu da bih voljela da radim sa ljudima koji su meni inspirativni i voljela bih da prolongiram ulazak u tu hiperprodukciju koliko god je to moguće.
NN: Već ste pisali scenario za kratkometražni film "Matura".
DAVIDOVIĆ: Da, radila sam ga sa svojim omiljenim mladim rediteljem Gvozdenom Ilićem, sa kojim mnogo volim da radim. Sa Gvozdenom se, isto kao sa Nikolom Bundalom, jako dobro razumijem. Nemam problem da pišem scenario kada mogu u potpunosti autorski da se izrazim. Ne bih voljela da dođem u situaciju da radim u nekoj velikoj produkciji i da mi neko ispostavlja neku vrstu zahtjeva koji meni umjetnički nisu po volji, ali neminovno je da ću morati u jednom trenutku.
NN: Dobitnica ste "Dositeja", stipendije Fonda za mlade talente. Recite nam riječ-dvije o tome, koliko su ovakve stipendije dobre i česte s obzirom na sve veći egzodus u vidu odlaska mladih ljudi s ovih prostora?
DAVIDOVIĆ: Da, nažalost mnogo ljudi odlazi, pogotovo iz Bosne i Hercegovine. U Srbiji je ipak malo srećnija situacija što se toga tiče, ali u našoj državi je situacija kritična. Mislim da je pola mog razreda iz gimnazije otišlo u Njemačku. Što se Srbije tiče, situacija je, kažem, malo stabilnija. Mnogo ljudi studira u Beogradu. Postoje razne stipendije i to je solidna motivacija. Novčani prihodi su u redu i odlično je kada vam neko da takvu vrstu podrške.
NN: Za kraj jedno uopšteno pitanje: gdje je srpska savremena drama?
DAVIDOVIĆ: Ono što je meni zanimljivo jeste da primjećujem tendenciju mladih autora da se odvoje od politički angažovanih i ideološki obojenih priča. To je u fokusu bilo prije pet-šest godina, ali mlađe kolege, imam utisak, više se bave intimnijim porodičnim pričama. Naravno, ne možemo u potpunosti da odstranimo taj angažman jer je svako pozorište na neki način političko, u smislu da ako prikazujemo intimnu priču i na nju utiču dnevna politika i ideologija. To se naprosto čita u tekstu. Ipak, mislim da smo se odvojili od toga da to budu srž i nit kojima se konstantno vodimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
