BANJALUKA - Poezija, taj najviši oblik ljudskog stvaralaštva, doslovno je skrajnuta u procjep između "nikom potrebna" i "i ja mogu isto tako". Svijet se odmara od mudrosti. Svijet okreće glavu od poezije. Hoće li se ponovo okrenuti mudrosti i poeziji za našeg života, zavisi od nas.
Ovako je glasio dio svečane besjede pjesnika Vjačeslava Kuprijanova, koju je izrekao u utorak uveče u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor, kada je ovom značajnom poeti i izdanku velike ruske književnosti uručena nagrada "Evropski atlas lirike".
Nagradu je ispred "Kuće poezije" i Društva književnih prevodilaca ruskom pjesniku uručila Natalija Trivić, načelnica za kulturu, turizam i socijalnu zaštitu grada Banjaluka.
Osim predstavnika grada, svečanoj dodjeli nagrade prisustvovali su i predstavnici Ministarstva prosvjete i kulture RS, a o samoj dodjeli priznanja odlučivao je žiri, kojim je predsjedavala Fiona Sampson, pjesnik, esejista, prevodilac i univerzitetski profesor iz Londona.
"Kuprijanovi uopšte kratki stihovi su zgulili sve što je nepotrebno, ne samo za bilo kakvo viđenje, nego i za bilo koju ideju koju nam oni donose. Čelična disciplina koju ovo zahtijeva od čitaoca je previše olako zanemarena zato što su ove pjesme takođe, i iznenađujuće u kontekstu, pisane slobodnim stihom", obrazložio je žiri, koji je Kuprijanovu dodijelio nagradu za cjelokupno djelo.
Vjačeslav Kuprijanov je rođen 1939. godine u Novosibirsku. Učio je tehničke nauke u Srednjoj pomorskoj školi u Lenjingradu od 1958. do 1960. godine, a 1967. je diplomirao matematičku lingvistiku i njemački jezik, odakle je otišao u moskovski Institut za strane jezike. Nakon što je objavljivao kao prevodilac, stigla su i njegova originalna djela.
Kuprijanov debitantske zbirke, "Od prvog lista" (1981) i Život teče (1982), su bile među prvim pisanim slobodnim stihom u Rusiji od Drugog svjetskog rata. Naredne zbirke su se pojavile u višestrukim izdanjima, u zemlji i inostranstvu. Djela ovog pjesnika objavljena su na makedonskom, holandskom, francuskom, tamilskom, poljskom, bengalskom, bugarskom, engleskom i srpskom jeziku. Dobitnik je značajnih nagrada širom evropskog kontinenta, a na srpskom govornom području najvažnija su mu priznanja Evropska nagrada za književnost, koju je dobio 1988. godine u Beogradu, i međunarodna nagrada "Branko Radičević", koju mu je uručilo "Brankovo kolo" 2006. godine. Kod Srba je bivao često nagrađivan sve do nedavno završenog sajma knjiga u Banjaluci, nakon čega je stigao i upravo uručeni "Evropski atlas lirike". Upravo po uručenju ove nagradu u Banskom dvoru Kuprijanov je rekao da mu je čast gostovati u zemlji koja pamti velike pisce i pjesnike kao što su Petar Kočić i Branko Ćopić.
"Ali šta znači biti pjesnik danas, smatrati sebe pjesnikom, vjerovati u sebe, dokazivati se, obraćati na sebe pažnju i, u isto vrijeme, razumjeti postojanje drugih, priznavati prethodnike i vjerovati u one koji dolaze, osluškivati vrijeme i prostor, trudeći se da pojmiš to što te okružuje, raduje, pritiska, trudeći se da zaobiđeš, mimoiđeš, ne potkačiš, ne unakaziš, ne ubiješ, proslaviš, zaboraviš, zameteš tragove", zapitao se Kuprijanov, čija je knjiga "Vučiji zov", povodom "Evropskog atlasa lirike", upravo objavljana na srpskom jeziku u prevodu Vere Horvat i u izdanju "Kuće poezije" iz Banjaluke. "Ovdje se nikada nisam osjećao usamljenim", prisjetio se Kuprijanov. "Tu su me podržavali, lično i posredno Izet Sarajlić i Vasko Popa, Blaže Koneski i Miodrag Pavlović." Poslije odlaska nekih od njih, zaključio je Kuprijanov, javlja se osjećaj osirotjelosti, kojeg nije bilo ni u detinjstvu, ni u zrelom dobu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.