BANJALUKA - Hvala vam što niste odabrali neko bolje mjesto/ fitnes centar, ambulantu ili šalter banke/ i onu poznatu adresu gdje mnogi hrle često/ mislim na gradski odbor vladajuće stranke/ hvala vam što niste kod kuće pred televizorom/ gdje se nadgornjavaju skupština, Zadruga i Farma/ što ne patite za nekim svečanijim prizorom/ što niste u velikoj sali gdje je fešta Hemofarma/ svojim izborom baš niste izvukli na bingu/ pa ćete slušati priče matorog nestaška/ a mogli ste večeras da gostujete na Teleringu/ ili da čitate sabrana djela Mile i Draška...
Ovo je dio pjesme koju je, prethodno je napisavši specijalno za ovu priliku, a u znak zahvalnosti prema onima koji prate njegov rad, Đorđe Vuković kazao u Vijećnici Banskog dvora u srijedu uveče, kada je obilježio tri decenije u književnosti.
Veče je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", voditeljka programa bila je Jelena Kojović Tepić, a kao prilog za istoriju književnosti neka ostane zabilježeno da su se u isto vrijeme kada je trajalo slavlje jedne farmaceutske kuće u sali pored okupili ljudi u slavu pisane riječi bez ikakvog materijalnog interesa.
Vijećnica Banskog dvora, dakako, bila je puna kao šibica, a u razgovoru sa moderatorkom, Vuković je prisutne podsjetio na svoje književne početke.
"Pišem od kada znam za sebe. Sjećam se da sam se rimom izvlačio od roditeljskih sankcija, odlazio na košarku i literarne sekcije. Kad je vidio da se ne mogu osloboditi pisanja, moj djed, mamin otac, odnio je pjesme Stanku Rakiti, koji mu je bio prijatelj, a za kojeg ja tada nisam ni čuo. On je rekao da imam dara, a ja se nisam puno obazirao na to. Imao sam svoju rok grupu, za koju sam pokušavao da pišem pjesme. Pronalazio sam se u tome i tako nastavio do danas", kazao je Vuković na početku večeri. On je otkrio da je ozbiljnije počeo doživljavati poeziju kada se suočio sa velikim životnim udarcem, gubitkom brata.
"Životni udarac gubitka brata je odredio moj identitet. Išao sam u susret vlastitoj nevolji i nesreći. Želio sam pisanjem da mu podignem spomenik i ostale su neke moje pjesme o njemu. Tad sam prvi put prepoznao da ono što mi se intenzivno dešava imam potrebu da pretočim u neku formu. Tačnije, želio sam da sačuvam zdrav razum i uspomenu na brata, a ispostavilo se da sam poezijom prizivao i svoju djecu, tako da u istom srcu stanuju velika bol i beskrajna ljubav", rekao je Vuković, nakon čega je naizust izgovorio pjesmu "Neko tebi sličan" koju je posvetio bratu.
On kaže da je prilikom ulaska u književnost veliku podršku imao od starijih kolega.
"Nisam razmišljao da ću postati pjesnik, nisam razmišljao čak ni o objavljivanju knjige. Malo ko je 1992. godine vidio sutrašnjicu, pa je tako nisam vidio ni ja, a devedeset druge na devedeset treću sam ipak objavio prvu zbirku. Ranko Risojević mi je bio prvi recenzent. Nikola Koljević me kasnije primio u Udruženje književnika kao najmlađeg člana. Ranko Pavlović, Ranko Preradović i profesor Miljko Šindić su me ohrabrili, a prava istina je da mi je majka bila najveća podrška", ispričao je Vuković, koji nije propustio priliku da pomene i Đuru Damjanovića, Boru Kapetanovića, Predraga Gugu Lazarevića, Branka Milanovića.
Čini se da su ga svi oni, pored toga što su mu bili podrška, reći će iz naknadne perspektive, štitili od političkih napada, koji su devedesetih godina bili učestali.
Vuković je, naime, kao mlad počeo da se bavi i novinarstvom jer nije sve što je želio reći moglo stati u stihove.
"Bio sam glavni urednik Banjalučkog univerzitetskog magazina BUM-a, a kasnije i 'Revolta'. Osim lične tragedije, dešavala se i kolektivna. Tada sam vidio da se pored borbe za slobodu i državotvornost, odvija strašna nacionalna drama, i odmah nakon što sam napravio BUM, pojavili su se problemi sa rektoratom i tadašnjim rektorom, koji nije htio da mladi pišu ono što misle, da napadaju tadašnju vlast i slično. Međutim, ja sam htio tako ili nikako", vratio se Vuković na svoje početke u novinarstvu, podsjetivši prisutne da je izašlo tridesetak brojeva BUM-a, kasnije isto toliko brojeva "Revolta", na koje je danas ponosan. Vuković je izrazio žaljenje zbog trenutnog stanja u medijima, pogotovo u studentskoj štampi, gdje umjesto bunta nailazimo na dodvoravanje profesorima i dekanima.
Njegova podrška u novinarstvu, priznaće sa zadovoljstvom, bio je Ratko Božović, književnik i dugogodišnji profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
"Ratko Božović je rekao da novinara i kolumnistu u meni ispunjava pjesnik. On je jedan od ljudi koje ja imam u žiriju kada radim bilo šta. Mislim o tome da to uradim kako bi se njemu dopalo", iskren je bio Vuković, koji je u novinarstvu ostao do 2004. godine, kada počinje njegova univerzitetska karijera. Žurnalistiku je, priznaće, upisao iz želje da nauči više od onoga što je znao i nije se pokajao.
"Ostvario sam svoj san da ne radim u kravati od osam do četiri. Volim rad sa studentima. Volim kada nisu lijeni i kada nisu kukavice. Bitno mi je da sam iskren prema njima, da znaju odmah s kim imaju posla, jer i Gete je govorio da ne možemo voljeti ono što ne razumijemo. U tome je ključ, da se razumijemo, da steknemo međusobno povjerenje i da zavolimo ono što radimo", naveo je Vuković, ovom prilikom citirajući dvije misli iz 1941. godine, profesora Miloša N. Đurića, "Lako je tebi. Ti u diple sviraš, a ja studentima etiku predajem" i Miloja Pavlovića "Pucajte, ja i sada držim čas".
Vodeći se tim primjerima Vuković je za sebe rekao da nema nikakvog prava da ustukne i da se povuče pred, kako je istakao, nekim mesarima. Iako se bavio političarima i politikom, Vuković nikada nije ušao u politiku.
"Da ulazim u partije i budem nečiji sljedbenik, nisam nikad ni pomislio, ali politikom se bavim jer o njoj govorim i pišem. Mnogi mi zamjere da previše idealizujem. Jednostavno, kada pjesnik proradi u meni, onda se uhvatim za sve revolucije i pseudorevolucije, iz kojih obično izlazim razočaran i sa ožiljcima. Ljudi mi kažu da bi svako normalan da je prošao ovo što sam ja, odavno bio nečiji savjetnik. U najmanju ruku bio bi načija Marina Tucaković ili Milan Ljepojević", sarkastičan je bio Vuković, koji će priznati da najveću podršku ima u porodici, te da mu iz te sreće stalno dolaze izvori nove energije. On je tokom večeri pričao i o svojoj košarkaškoj karijeri u "Orlovima", ali i o viđenju intelektualaca.
"Intelektualac staje u univerzalne vrijednosti, kolektivnu sreću i opšte dobro i prkosi onome što narativi traže. Intelektualac nije onaj koji ima diplomu, ali ni onaj koji se po svaku cijenu o svemu odnosi kritički", podvukao je Vuković, čije je pjesme "Zaboravljam svoj grad", "Treba li ovdje nekom poezija" i druge, čitao mladi glumac Anando Čenić, dok je sam pjesnik zaključio kako je teže govoriti poeziju nego kritikovati političare. Na kraju, prisutni su Vukovića nagradili zasluženim aplauzom, koji se češće viđa u pozorištu nego na književnim večerima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
