Književnost

Zauvijek sklopljena bračna antologija Nenadića

Zauvijek sklopljena bračna antologija Nenadića
Foto: N.N. | Zauvijek sklopljena bračna antologija Nenadića

BANJALUKA - Padao sam na ovom polju, klizio neprestano. Sve sam ispunio osim očekivanja - ali svet mora da zna za moje nastojanje, ali svet mora da zna za moju hrabru odluku, kaže Milan Nenadić u pjesmi "Blistave zablude".

Ovi i mnogi drugi njegovi stihovi u glavi bili su mi u nedjelju uveče, nakon što su mediji objavili informaciju da su preminuli on i njegova supruga, takođe pjesnikinja Ileana Ursu Nenadić. Mediji, jedan za drugim, objavljuju detalje njihovog života i smrti.

Milan Nenadić rođen je 1947. u Grkovcima, kod Bosanskog Grahova, a Ileana Ursu 1954. godine u Zrenjaninu. Oboje pronađeni su mrtvi u porodičnoj kući u Petrovaradinu 7. marta 2021. godine. Uzrok smrti - trovanje gasom.

Pjesnici na društvenim mrežama, svako iz svog ugla, izjavljuju saučešće porodici. Govore o strašnom gubitku naše književnosti.

Po mislima mi se u tim trenucima mota Nenadićeva strofa: "Nisu munje bezazlene /kao staklo puca svemir /ne može se bez promene/ moj princip je trajni nemir" iz pjesme "Atentator je u pravu", ispisane u Sarajevu na Vidovdan 1974. godine.

O Nenadiću, dakle, razmišljam kao što je on razmišljao o Gavrilu Principu na šezdesetu godišnjicu atentata koji je promijenio svijet.

Nenadićev princip svakako bio je trajni nemir, a njegova hrabra odluka bila je da po svaku cijenu ostane pjesnik. Kao takav se zasigurno i rodio, tamo u Gavrilovom kraju. Obilježje identiteta i breme boemije pratili su ga u stopu. Znao je da pjevati nije što i polje preći. Spočitavali su mu da previše piše o smrti, a on je pisanje jednostavno vidio kao "juriš na sebe". Slučaj je tako htio da sahrani mnogu sabraću po stihu i piću, da bi on zajedno sa suprugom Ileanom Ursu otišao nakon posve banalne stvari kao što je curenje gasa iz nekakve cijevi.

Nenadićeve mlađe kolege kažu - Ileana ga nije ostavila ni u smrti. O njemu se na pjesničkim druženjima uvijek nadugo i naširoko govorilo. Najviše toga čuo sam od Nenada Grujičića, Ranka Predadovića Dede i Blagoja Bakovića.

Grujičić je oduvijek uzvišeno govorio o njegovoj poeziji. Preradović je pričao kako su on i Čučak bili njegovi alkoholni učenici dok su studirali u Sarajevu, a sam Nenadić je pričao kako je on jedan od onih koji je došao na fakultet da usavrši stil, a ne da bi kasnije predavao učenicima u učionici. Baković se uvijek sjećao Nenadićeve pojave iz dana natopljenih alkoholom, a te priče i situacije nikako nisu za novine. Iz tih situacija Nenadića je, nekad uspješno, nekad bezuspješno izvlačila upravo Ileana Ursu. Sada, u maniru poezije im, neki jednook i rogata marva stoje nad njihovim leševima, a negdje gore im već doček prave Stevan Raičković, Aleksandar Sekulić, Brana Petrović, Đuro Damjanović, Branko Čučak, Ranko Jovović. Kakav je to doček, mi ne možemo znati.

Da li u nekoj nebeskoj kafani ponovo uživaju u iću i piću, ili se na neki drugi način priključuju besmrtnim imenima srpske poezije, zaumna je priča. Ovdje na Zemlji, kako reče Moša Odalović, "zauvijek sklopljena je bračna antologija" Nenadića.

"Život je mogao, dosad, da me prati/ Raspolućen munjom, živ posle potresa,/ Za sledeću jesen neću postojati,/ smiruju se morja, gorja i nebesa", prorokovao je Nenadić sopstveni smiraj.

Ni Ursu, koja je rekla da je "za hrabre opasnost prolazna", u tom prorokovanju nije zaostajala. Skeptici bi rekli, zar je teško prorokovati vlastitu smrt koja će jednog dana neminovno doći, ali bi vjerovatno zaboravili Dučićeve riječi da "nauka vidi trijumf života u novom listu koji izbija iz stare grane, dok pjesnik već vidi uvelu granu u novom listu".

"Neko sa jednim bledim obrazom/ i zastrašujućom mirnoćom/ reče da se mrtvi mrtvima hrane/ nepripremljena tela/ dođe na mene red/ kažu nikad se ne zna ko je prvi/ znala sam da u meni se krije/ jagnje za zavaravanje zveri/ a ipak verovah da i sad/ i tu/ poslednja sam u redu", veli dalje Ileana Ursu Nenadić.

Ova književnica bila je čuvena i po svojim prevodima.

"'Ali na kraju ipak knjige ostaju', govoriš sebi da bi se utešio pošto su te uvredili više nego obično. Slaba nada. Istina je, posle smrti nisi više konkurencija živima, ali ih tada više i ne zanimaš. Nestao si, i s tobom su otišle i tvoje knjige. Najgluplje verovanje je da misliš da će budućnost ispraviti pravdu. Broj nepismenih i imbecila ne opada s vremenom, već se povećava", njen je prevod rumunskog pisca Mirča Kartareskua, kojim se danas pomažemo za potrebe ovog teksta, vječno zapitani o dometima i misiji književnosti. Utjeha ili ne, knjige su zaista ostale. U jednoj od njih Milan Nenadić piše da je jedno propisati, a drugo propjevati.

"Svako od nas, manje-više, zna muke deteta dok počinje da govori. Roditelj je srećan ako mu dete ne zamuckuje. Tako je, nekako, i sa poezijom. Postoje pesnici koji, do poslednjeg časa, mucaju. Oni su propisali, oni su pisali. Ali oni nikad nisu propevali", pisao je Nenadić, dodajući da bi mogao da se kladi na čovjeka koji kaže da će školovati sina da postane predsjednik SAD, ali se na njega ne bi kladio ako kaže da će njegov sin biti veliki pjesnik. Nenadić je to bez ikakve sumnje bio, jedan od najvećih u srpskom jeziku. Koje je mjesto Ileane Ursu u srpskom jeziku koji nije njen maternji, teško je ovoga trenutka reći, ali eto izazova za književnu kritiku. Nažalost, ona ionako, rekao bi Milan Nenadić, više ne zna nego što zna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije