Željko Galonja je književnik i kantautor iz Gradiške, koji je pažnju javnosti na sebe u posljednja dva mjeseca skrenuo pjesmom "Veteran".
Pjesma je snimljena u studiju BiRK u Beogradu, a kako autor kaže, posvećena je iskorištenim, odbačenim i zaboravljenim ljudima. Inače, Galonja je autor knjiga poezije "Nek laju dok spavaš" (1997) i "Badljalica" (2011), knjige pripovjedaka "Kuđelja crne vune" (2004) i romana "Pamrav" (2008), "Ćorci vidnog" (2014) i "Osvježivač prostora" (2017), a više o svojoj književnosti i muzici, povodom pjesme "Veteran", govorio je za "Nezavisne"
NN: Ko su ljudi kojima je posvećena pjesma "Veteran", da li su to ratni ili bilo koji veterani što su nekada "branili srcem svojim nešto"?
GALONJA: Pjesma "Veteran" je, nažalost, jedna mučna i teška tema, koje bismo se u 21. vijeku samo trebali prisjećati kao legende iz drevnih vremena, a ona je danas, sa tugom to kažem, jedna od najaktuelnijih (mislim na tematiku), kako u svijetu, tako, evo, i u Evropi, ali i kod nas. Napisao sam je krajem devedesetih godina prošlog vijeka, a usnimio i objavio prije dva mjeseca i veoma zanimljivo bijaše slušati komentare, jer je izgledalo kao da sam je komponovao prije nekoliko dana i da pjevam o ratu u Ukrajini. Upravo to daje jedan dio odgovora, o kojim ljudima progovaram. Očito je: o univerzalnoj muci, jadu, čemeru, iskorištenosti, odbačenosti, zaboravljenosti... ali da bi sve to, što na kraju kao po moranju dolazi, uslijedilo, prvo je potrebno njihovo junaštvo i bezrezervna podrška ideji. Bez imalo zadrške ću reći, sumnjivoj ideji niskog moralnog kvaliteta, jer uvijek postoji rješenje i moguće je izbjeći rat. Ko preživi vraća se kući i tek onda nastaje pakao. Veteran teško pronalazi zajednički jezik sa društvom, okolinom, zdravljem, pa i svojom porodicom. Veoma često ostaje sam i njegova pojava, više nego često, plaši. A opet, kada se osvrnemo unazad, kroz istoriju, tako je i sa svim "prorocima" koji su imali napredne i zdrave vizije, ali ih savremenici nisu najbolje razumjeli. Zar i oni nisu "branili srcem svojim nešto", za šta su uglavnom i postradali, da bi im tek onda svi bili zahvalni, davali imena ulica, škola i podizali spomenike?
NN: Kako nazvati sistem koji je izrodio "bestidno ljudsko lice" koje pominjete u pjesmi - demokratijom, partokratijom, kleptokratijom ili su bestidna ljudska lica odlika svih sistema i vremena?
GALONJA: Svaki dan polazim od samog sebe i pitam se da li je moguće da je to tako. A sve je upravo tako. Demokratija je izrodila sve ove što ste pobrojali poslije nje. I da se razumijemo, nije pojave ni potrebno imenovati, tj. nazivati, jer "bestidno ljudsko lice" je još od onog najvećeg pada i protjeranosti iz raja. Prema tome, što bi se na srpskom reklo, dok je svijeta i vijeka, biće krvi i znoja, ali i bestidnog ljudskog lica.
NN: "Invalid sam i ko to pita za me/ Napredak grčim /Kažu, podsjećam na ružne dane", kažete u pjesmi, dok spotom dominira igračka vojnika. Igrom slučaja, pjesmu ste objavili za vrijeme rusko-ukrajinskog sukoba. Da li, poslije onoga što smo proživjeli na ovim prostorima, možemo biti ravnodušni na ovaj, usudiću se reći, bratoubilački rat?
GALONJA: Lutak vojnik je metafora za čovjeka u ratu, za neprekidno poigravanje s njim i njegovim služenjem ideologiji, ili bilo kojem sistemu, dok god ta mala individua može, u većini slučajeva dok ne pogine. Jer junaci i heroji, kao takvi, u mirnodopskim uslovima, kada bitke biju politička opredjeljenja (vojnik prelazi u glasača), nisu potrebni. Zato sam kroz cijeli spot provlačio uniformisanu igračku i prvenstveno govorio o našem bratoubilačkom ratu, ili bilo kom drugom, gdje "tamo neki", kao, mire zavađenu braću. Poenta je da ni ovaj, a ni onaj, sukob ili rat nismo poveli sami. Uvijek su tu dobrotvori, koji se klade na neku stranu (onu koja donosi profit), pa sve izgleda kao borba pijetlova ili pasa. U našim slučajevima skoro do istrebljenja. Po svim parametrima, Evropa danas podsjeća na ring prije Prvog svjetskog rata, a što je više krvi između tih konopaca, zabava je posmatračima (čitaj "preko bare") iz daljine bolja.
NN: Pjesmom "Veteran" najavili ste album "Žalospjevi". Kada možemo očekivati ovaj album i šta nam možete reći o istom?
GALONJA: "Žalospjevi" je naslov pod kojim će se na "nečemu", namjerno kažem nečemu, jer je prije bilo na vinilu, a sada je to nekakav neodređen pojam za nosače zvuka (čak više nije ni CD) naći mojih deset pjesama. Većina pjesama je već usnimljena, ali za početak ću objaviti, svaka tri-četiri mjeseca, nekoliko numera kao singlove (naravno, uz vizuelnu podršku, spot), pa onda album. Sam naslov govori da su sve teme teme sučeljavanja, odnosno kontrast od hvale i hvalospjeva, kojih je u ovom vremenu, posebno u muzici (kada kažem muzici, mislim žanrovski slično mojoj) previše. Želim da na ono brvno iz priča stanem kao druga rogata životinja i da zaustavim hvalisanja, prvenstveno samohvale, pa barem i na tren da se ispriječim na tom slobodnom putu prelaska takvog nečega u naše živote. Mislim da je krajnje vrijeme da se sve više govori i uočava to da skoro ništa nije kako bi trebalo da bude, a da smo za to krivi upravo mi. Hvalospjevi izrode degeneričnost, a žalospjev propitkuje i opominje i bez obzira na to što je vrletan ili kržljav, u njemu je daleko više zdrave istine nego u onome drugom.
NN: Pretpostavljam da ste mnogo puta razmišljali o ovoj temi - šta to spaja muziku i književnost?
GALONJA: Već mnogo godina na ovo pitanje tražim odgovor. Dok sam bio dječak (mada sam to i sada, ha-ha), mislio sam da te dvije umjetnosti ne idu zajedno. Tako sam na kraće vrijeme napuštao muziku (mislim "lakih" nota), da bih se bavio književnim radom, pa onda obrnuto. Zaključak je, kao i uvijek, više nego jednostavan, za mene je to jedno te isto. Jedna olovka, samo prvu ispisuje lijeva, a drugu desna ruka.
NN: Autor ste dvije knjige poezije, jedne knjige pripovjedaka i tri romana. U kojem žanru se najbolje, uslovno rečeno, osjećate i možete li za neko od Vaših književnih djela reći da se izdvaja od drugih?
GALONJA: Spadam (barem za sada) u pisce "iz daleka", koji na svojim policama imaju više neobjavljenih rukopisa nego objavljenih i još sam onaj koji traga za ozbiljnim izdavačem. Ne želim odvajati jedan književni žanr od drugoga, jer promišljam kroz njih nekoliko (osim poezije i proze tu je i drama), pa tako ne mogu isticati nijedan objavljeni naslov. Ali "Ćorci vidnog" su se zasad izdvojili, ne zato što odskaču od drugih mojih knjiga, nego što su objavljeni kod nešto ozbiljnijeg izdavača u odnosu na druge, taj roman možete pronaći u knjižarama.
NN: Osnivač ste Udruženja za razvoj kulture "Skomrah" i jedan od idejnih tvoraca Međunarodnog muzičkog festivala "KozArs". Recite nam nekoliko riječi o udruženju i festivalu koji vodite?
GALONJA: "Skomrah" je udruženje za razvoj kulture. Postojimo već desetak godina i, osim edukacije mladih muzičara i organizacije koncerata, književnih večeri, izložbi slika, dramskih predstava, iznjedrili smo - Međunarodni muzički festival "KozArs". On je zbilja jedinstven u regionu, po tome što je u pitanju umjetnička muzika i pisana po konkursu. Tema je samo jedna, ali široka kao i najljepša planina kojoj je festival i posvećen. Naravno, tu su kompozicije na temu: Kozara.
NN: Mnogo godina ste u kulturi Republike Srpske. Kako biste ocijenili potencijale i status te kulture u društvu?
GALONJA: Mnogo godina, ali iz prikrajka. Moja malenkost je "stvaralac sa periferije", pa dok se takav glas čuje, nekada treba da proleti pola stoljeća. Ali i to ima prednosti, uradiš mnogo toga, pa tek onda skočiš, kažeš hop. Što se tiče autora, njih valjda ima, ali su pogrešni ljudi na mjestima kojima bi ti sanjari trebalo se da obrate. Čak i oni iz miljea kulture, kada zasjednu, pa taman to bio i najmanji tron koji nudi društvo, zastrane i postaju samointeresni, ili obični politički poslušnici, uglavnom onih koji misle da je sva kultura u spremanju cicvare, gravčeta na tavče i pure.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.