Zoran Kos za "Nezavisne": Ne smijemo zaboraviti pomoć Grka i čuda Trojeručice

Zoran M. Kos, zajedno sa Rankom Preradovićem Dedom, autor je monografije "Hodočašće Trojeručici", koja je nedavno objavljena u izdanju Književne zajednice "Vaso Pelagić" iz Banjaluke i SPKD "Prosvjeta" iz Kozarske Dubice.

Promocija monografije zakazana je za večeras u 20 časova u vijećnici Kulturnog centra Banski dvor, a pored autora o knjizi će govoriti Zdravko Peno i Zoran Sinkić, dok će voditelj programa biti Zoran Baroš.

Riječ je o monografiji objavljenoj povodom tri decenije od "izlaska" ikone Bogorodice Trojeručice iz manastira Hilandar. Naime, 1993. godine ova ikona, koja se smatra najpoštovanijom ikonom kod Srba, boravila je mjesec dana u Solunu, gdje je ka njoj hodočastilo čak milion ljudi. Bio je to prvi put nakon 15. vijeka da je ikona "napustila" manastir Hilandar. Ikonu je darivao grčki narod, a sva pomoć otišla je u Republiku Srpsku i tadašnju Republiku Srpsku Krajinu, u kojima je bjesnio rat. Sa lica mjesta tada su, kao novinari, izvještavali Kos i Preradović, a upravo o tim događajima Kos je ovim povodom govorio za "Nezavisne".

NN: Kako je došlo do objavljivanja monografije "Hodočašće Trojeručici", 30 godina nakon istoimenog događaja?

KOS: Došlo je tako što smo Deda (Ranko Preradović) i ja uočili da na srpskom govornom području, odnosno kod nas Srba o samom tom hodočašću i tim velikim svetkovinama vezanim za Bogorodicu Trojeručicu i Svetog Dimitrija, odnosno Mitrovdan 1993. godine, nema skoro ništa od zapisa. Sve se svelo na to nešto feljtona i novinskih izvještaja koje smo mi tada slali iz Soluna i na jedan DVD koji je objavljen u javnosti. Kod braće Grka o samoj svetkovini ima toga mnogo. Onda smo shvatili da mi ne samo da smo zaboravili tu veliku svetkovinu i to hodočašće Trojeručici, nego smo zaboravili i sve što je bio proizvod te duhovne manifestacije. Zaboravili smo svu pomoć koju su braća Grci, Sveta gora i manastir Hilandar, mitropolija Solunska i Grčka pravoslavna crkva uputili ovom narodu. Sve te duhovne svetkovine vezane za Bogorodicu Trojeručicu imale su jedan cilj, da se ona zajedno sa pravoslavnim, pogotovo grčkim narodom moli, da se dariva i da ti darovi idu za napaćeni i zaraćeni narod u BiH i Krajini, misleći na Kninsku Krajinu.

NN: Zna li se tačno koliko je pomoći skupljeno?

KOS: Milion ljudi je hodočastilo. Nešto malo po izlasku Trojeručice iz Hilandara do Soluna, krenulo je prvih 13 šlepera pomoći za Srbe. Nebrojeno zlata, dukata, novca i sličnih dragocjenosti. Pomoć je bila namijenjena za obnovu hramova, da se pomaže crkva, da se pomaže narod. Iz toga su proistekle akcije da se pomaže djeci čiji su očevi stradali u ratu, da se daju stipendije, da djeca putuju u Grčku na more i mnogo toga. Mi smo zaboravili da smo se bratimili sa grčkim gradovima. Opštine i gradovi koji su se bratimili sa grčkim gradovima ne znaju kad su bili datumi bratimljenja, ne znaju sa kojim su se gradovima grčkim bratimili itd. Tada, u ta vremena, na našoj strani, govoreći o pravoslavnim Srbima, bili su samo braća Grci i Rusi. Niko više, bez njih bismo inače bili sami.

NN: Kako je došlo do toga da nakon 15. vijeka ikona Bogorodice Trojeručice prvi put izađe iz Hilandara i dođe u Solun?

KOS: Braća Grci i Svetogorci monasi razmišljali su na koji način da privuku najveću pažnju. Pošto je Bogorodica Trojeručica najpoštovanija ikona kod Srba, igumanija manastira Hilandara, nju žene ne mogu vidjeti, oni su procijenili da ako nju poslije šest vijekova iznesu iz Hilandara, da će to biti čudo Božije. Čudo je i bilo. Čudo je da su uopšte pristali na to i da je ikonu u Solunu dočekalo čak 50.000 ljudi. Ona je prošetala od Pirga bijele kule, Bjelopirga, do hrama Svetog Dimitrija. Ulice su bile pune naroda, bilo je puno sveštenstva, puno duhovne muzike i onda je za mjesec dana milion ljudi nju hodočastilo, a na dočeku je bilo više od pedeset hiljada ljudi. Špalir ljudi od dva kilometra od pristaništa do hrama Svetog Dimitrija čekalo je. Tu se slio sav Solun i sve oči bile su uprte u Bogorodicu Trojeručicu. Procjena Odbora staraca hilandarskih, svetogorskih i Grčke pravoslavne crkve bila je da je Trojeručica ta koja bi mogla tu pažnju privući i toliko darova skupiti. Samo sa jednim ciljem, da se moleći njoj i ona moli za nas, grli nas trećom rukom i da nas spasi, a da to materijalno što ljudi daruju njoj, dođe u ove krajeve. Sve je to i otišlo u ove krajeve. Stoga mi danas imamo dug prema ljudima i pokojnom igumanu Mojsiju, starješini manastira Hilandar i proigumanu ocu Vasiliju, koji nas je pozvao i čiji smo blagoslov imali da dođemo i izvještavamo sa te svetkovine.

NN: Vas devetoro novinara i snimatelja je tada krenulo putem Hilandara i Soluna i izvještavalo?

KOS: Tada je jedna grupa ljudi javila Svetogorcima da jedan mlad momak, a u to doba sam ja bio mlad čovjek, na jednoj radio-televiziji, a to je bila Radio-televizija Kozarska Dubica, radi emisiju koja se zove "Mala škola pravoslavlja". Ta emisija je usred komunističkih krajeva Bosanske Krajine i Kozare na afirmativan način pričala o vjeri pravoslavnoj i o Bogu. Onda mi je jednog dana zazvonio telefon, na vezi je bio otac Vasilije, monah hilandarski, zadužen za mirjane, za ovaj svijet. Kazao mi je ko je i tako smo se upoznali. On mi je otkrio da imaju namjeru da urade tu veliku duhovnu svečanost, da formiram jednu ekipu i da u ime Svete gore slikom i riječju izvještavamo o tome. Potom sam formirao ekipu i otišli smo.

NN: Iz Soluna ste tekstove diktirali telefonski, sa javne govornice?

KOS: Zahvaljujući Nikoli Guzijanu, tadašnjem glavnom uredniku "Glasa", tekstovi su svaki put bili glavni na naslovnim stranama. Svaki naš izvještaj koji smo slagali Deda i ja, diktirali smo iz govornice daktilografima koji su kucali te izvještaje. Tako su svi naši izvještaji išli iz Svete gore. To je bilo vrijeme kad ovdje nije bilo struje i kada se gorivo kupovalo na litar. Ono što je vrlo bitno jeste da je u to vrijeme neko ko je bio rodoljub, ko nije pobjegao i ko je osjetio potrebu da ratuje, smatrao da ovo što ja radim sa svojom ekipom ludost. Na kraju se ispostavilo da je to više nego korisna stvar. Zbog toga je bitan ovaj zapis, ova monografija. I kada govorimo da imamo monografiju u kojoj je riječ o Bosni i Hercegovini 1993. godine, svako misli da je riječ o ratnom zapisu, o ratnim sjećanjima. Međutim, ovo jeste ratni zapis, ovo jeste ratno sjećanje, ali  je prije svega zapis o tome kako se bori i ratuje uz pomoć molitve, uz pomoć krsta, uz pomoć svetih ratnika, kao što je sveti Dimitrije. To je rat za svoj jezik, za svoje pismo, za svoj narod. Ovo jeste ratni izvještaj, bez obzira na to koliko se ljudima činilo da je to nešto drugo, samo što govori kako se na jedan duhovni i vjerski, pravoslavni način bori za narod i Boga živoga i kako ta borba uz pomoć Bogorodice Trojeručice može biti uspješna.

NN: Šta nam možete reći o samoj ikoni Bogorodice Trojeručice?

KOS: Bogorodica Trojeručica je jedna od nepatvorenih ikona, odnosno ikona svetog Jovana Damaskina koji joj je dodao treću ruku. Ona je veličine jedan metar puta skoro devedeset centimetara. Ona je litijska, vizantijska ikona oslikana dvostrano. Sa prve strane se nalazi Bogorodica Trojeručica sa trećom rukom koju je dodao sveti Jovan Damaskin, a onda je oko nje dodat okov i nakićena je draguljima. Sa druge strane Trojeručice, pošto je litijska, nalazi se ikona svetog Nikole. To je vizantijska ikona. Mnogi ikonopisci rade kopije, a original je samo jedan. On je na tronu igumanskom u Hilandaru. Trojeručica je najvrednija i najpoštovanija ikona srpskog roda. Ona je hilandarska igumanija, čudotvorka i igumanija manastira Hilandara. Smatra se darom Božijim kod srpskog naroda.

NN: Za kraj, koji su dometi vaše monografije danas?

KOS: Monografija bi trebalo da ostavi trag u vremenu na jedan kvalitetan način kroz naš tekst i zapis o tom vremenu, kroz svjedočenje ljudi koji su bili naši sagovornici, kao i kroz veliki broj fotografija, od kojih su mnoge dokumentarne i vrlo značajne. Tako da je ova knjiga i dokumentarna i putopisna. Ona je i istorijska knjiga čim govori o Hilandaru, o našoj tapiji, o našoj ličnoj karti, jer ne možemo nikako govoriti o Bogorodici Trojeručici a da ne govorimo o Hilandaru.