Muzika

Bili Holidej: Kraljica džeza koja je doživjela slavu, ali ne i sreću

Bili Holidej: Kraljica džeza koja je doživjela slavu, ali ne i sreću
Foto: N.N. | Bili Holidej: Kraljica džeza koja je doživjela slavu, ali ne i sreću

"Imala je tek 17 godina i bila je nešto punačkija, lijepa i potpuno nepoznata. Pjevala je tako kao da je svaki stih već proživjela". Ovim riječima je producent Džon Hemond opisao prvi susret sa Bili Holidej, kada ju je 1933. godine čuo u jednom klubu u Njujorku.

Tada počinje muzički put dive koja nije imala obrazovanje, bogatstvo, niti ljude koji će stajati iza nje - imala je samo glas i talenat koji su bili dovoljni da se pozicionira na zasluženo mjesto među najboljima u istoriji džez muzike.

ŽIVOT

Rođena u Filadelfiji 7. aprila 1915. godine kao Eleonora Fagan, Bili Holidej odrasla je u siromašnoj okolini, a kako je i sama govorila na dan kad se rodila - Bog nije davao popust. Kraljica džeza vodi porijeklo iz siromašne afroameričke porodice. Njen otac Klarens imao je 15 godina, a majka Eleonora samo 13 kad je Bili rođena. Bilin otac, i sam džez muzičar, uskoro je napustio Sejdi, koju su roditelji zbog toga što nije htjela da ostavi kćerku u sirotištu izbacili iz kuće. Sejdi je sebe i Bili izdržavala radeći teške fizičke poslove, dok je Bili morala za to vrijeme da ostane kod rođaka koji o njoj nisu pretjerano vodili računa.

Dok joj je majka radila, Bili je često ostavljana bez hrane i vode. Pošto je i sama morala da pomaže majci kako bi se izdržavale, kada je krenula u školu često je izostajala. Budući da je po svim parametrima bila zapušteno dijete, sud je poslao Bili u ustanovu za afroameričke djevojčice, koja je bila mješavina škole, popravnog doma i mjesta za oporavak, ali Bili je tu bila samo nekoliko mjeseci.

Po odlasku u Njujork Bili je pronašla majku, koja je postala alkoholičarka i narkomanka koja radi u javnoj kući. Sejdi ju je uvukla u svijet prostitucije, pustivši Bili da radi sitnije poslove za vlasnicu bordela i da, između ostalog, tu bude i čistačica, poslije čega je i sama postala prostitutka. U javnoj kući počela je da konzumira alkohol i droge.

Nije marila za riječi i djela ljudi koji je nisu voljeli, radila je po svom nagonu, potpuno iskreno i možda ponekad ishitreno, te su je ti isti nagoni često koštali radnog mjesta i ono malo novca što je zarađivala.

Dva propala braka, neuspješne romanse, pokušaji silovanja, od kojih dva uspješna, i mnogo neistinitih tvrdnji, prošli su kroz život kraljice džeza. Teret ljubavnog razočaranja nosila je u sebi, kao što je nosila bijele gardenije u kosi. Žena koja je najiskrenije pjevala o ljubavi nije bila voljena, barem ne onako kako je zaslužila.

Borila se protiv diskriminacije najviše džezom. Pisala je o tome, pjevala, slala poruku. Nije željela da služi, da radi ono što su sve Afroamerikanke radile do tada, već je stvarala svoje mjesto u svijetu i urezivala svoje ime u istoriju.

Muzika je bili njena strast od malih nogu kada je još kao osmogodišnjakinja po bordelima slušala Besi Smit i Luja Armstronga, ali se od takve strasti nije moglo zaraditi.

A noć kada je sve počelo, isto tako noć za koju je mislila da će se za nju sve završiti, desila se nekoliko godina nakon što se doselila u Njujork, kada je lutala ulicama u potrazi za nekim poslom kojim bi platila kiriju. Ušla je u klub Poda Džerija, zatražila audiciju za poziciju plesačice, odigrala jedina dva koraka koje je znala i bila odbijena. Pijanista, koji je te noći svirao, upitao ju je zna li da pjeva i tada je sve počelo - dok je Bili živjela, živio je i njen talenat.

Nakon te noći kreće putem slave nastupajući po klubovima, snimajući prve ploče, putujući sa velikim orkestrima. Ali, teret diskriminacije je vukla sa sobom, okovima nisu mogli ništa ni vrijeme ni njena reputacija - bilo je to doba rasizma, doba razlike među ljudima. Ulazila je na sporedni ulaz, jela odvojeno od orkestra, spavala u autobusu, ali mjesto na sceni joj niko nije mogao oduzeti, bilo je njeno i protiv toga se nije išlo. Ne zato što nisu htjeli, već jednostavno nisu mogli, jer kad je Bili pjevala - publika je plakala.

ISPRED SVOG VREMENA

Nakon početnih nastupa u klubu "Speakeasy", u kojem se u doba prohibicije ilegalno konzumirao alkohol, 1935. godine je počela karijera Bili Holidej. Ali, njeni početni snimci nisu imali mnogo uspjeha, pričao je kasnije Hemond. "Sa Bili je bilo problematično to što je ona muzički bila ispred svog vremena. Sloboda i u tekstovima i u muzici nije bila omiljena u muzičkoj produkciji tog vremena. Prve istinske pohvale za Bili Holidej ne stižu od američkih, već od evropskih kritičara."

A o sopstvenoj vokalnoj tehnici pjevačica je govorila u autobiografiji "Lady Sings the Blues": "Ja to ne gledam kao pjevanje. Prije se radi o osjećaju. Pokušavam da improvizujem, kao Lester Jang ili kao Luj Armstrong ili neko drugi kojem se divim. Mrzim to ravno pjevanje. Ja melodiju moram da preradim kako bih je onda donijela na svoj način. To je sve što znam."

PJEVANJE "IZA RITMA"

Pjevala je "iza ritma", počinjala frazu daleko iza prve diobe, neobično akcentujući slogove, uzimala pauze i igrala se ritmički i pulsom pjesme. Improvizovala je na melodiju, nikad ne iskačući iz fokusiranosti i namjere da donese tekst i tako dobaci do najvažnijeg - do privatnosti slušaoca; da se u eri distanciranih pjevača i akustičkih i tehničkih ograničenja reprodukcije zvuka intimizuje s onim koji sluša. Za razliku od najvećeg broja pjevača dotad, nikada joj riječi nisu bile samo sredstvo za pokazivanje vještine i za muzičko razbacivanje: uživljenost u liriku i mogućnost donošenja teksta bile su uvijek iznad ostalog. Bili Holidej imala je jak akcenat, obilježen takozvanim karipskim, visokopalatalizovanim glasom "l" i nečujnim "r", kako se izgovaraju u Nju Orleansu. Ironija rase kao kulturnog konstrukta i tu se pokazala surovom - bojom kože Bili Holidej bila je neuporedivo svjetlija od većine crnih ljudi.

Takva gorka ironija kulminirala je kasnije u moćnom umjetničkom momentu - 1939. godine snimila je najvažniju pjesmu u svom repertoaru, na stihove bijelog autora, pjesmu "Strange Fruit", metaforu o "čudnim plodovima koji vise s topola", gdje u stihu potom shvatamo da su "čudne voćke" - crna tijela obješena poslije linča.

Za sebe je govorila da je "crna, silovana i švorc", a o tome je i pjevala u mnogim pjesmama. Postala je oličenje patnje svojih sunarodnika u siromaštvu i diskriminaciji, zbog čega je oni i smatraju prvom koja je kroz pjesmu protiv ove nepravde digla glas.

ZAVISNOST O DROGAMA

Bili Holidej bila je odbačena na svaki način: socijalno, rasno, polno, porodično, u ljubavi, i takva odbačenost pratila ju je od djetinjstva, i dalje kroz čitav život, što joj je pričinjavalo veliku bol. A ta permanentna bol zahtijevala je "lijek" koji će neprekidno otupljivati ranjivost. Izbori su mnogobrojni, ali jedan je za Bili bio fatalan. Uz sve negativne uslovljenosti ere, ona se razvijala i postajala to po čemu je pamtimo na vrhuncu prve velike epidemije narkotika. U autobiografiji "Lady Sings the Blues" kazala je rečenicu kakvu je mogao potpisati neki od velikih američkih pisaca toga doba: "Svaku veče nosili su mi u garderobu bijelu svilenu haljinu, buket bijelih gardenija i u njima - bijeli džank."

SMRT

Bili je tonula u heroinsku zavisnost, što je rezultiralo njenim čestim hapšenjima, a zadnje se desilo 1956. godine. Naredne godine pojavila se na CBS televiziji, gdje je uprkos promjeni boje glasa i manjku fizičke snage sa Benom Vebsterom i Lesterom Jangom održala koncert, dok joj je tokom 1958. bilo sve gore.

Zbog uzimanja heroina imala je srčanih problema, a kada je završila u bolnici uhapšena je zbog posjedovanja droge. Život je završila tragično, 17. jula 1959. godine od ciroze jetre u bolničkoj sobi koju su čuvali policajci pazeći da joj neko krišom u bolnicu ne donese heroin. Na računu je u trenutku smrti imala 70 dolara.

Materijalno bogatstvo koje je ostalo iza nje ne oslikava sve ono što je u životu dobro uradila, ali zato je ostavila diskografiju s kojom se mjeri svaki džez muzičar, i prije i poslije.

Američki džez kritičar Ralf Glison kazao je 1973. godine: "Ona je bila najveća džez pjevačica svih vremena. Onaj ko danas pjeva džez, i uz to je žena, pjeva nešto od Bili Holidej. Drugačije jednostavno ne može. Ne postoji pjevačica na koju ona ne bi mogla da utiče."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije