Iza naziva albuma "Taktika noja" krije se nemoć pojedinca da utječe na stvari koje se događaju oko njega.
Zbog toga je ponekad jedini izbor da se zaštitiš takva taktika. To govore i prvi stihovi istoimene pjesme: "Kada želim da se ne živciram, taktiku noja prakticiram i svi problemi prestaju/Potresi i nuklearke, ratovi i oružane čarke iz moga kadra nestaju/Televizor gasim da se spasim/Novine bacim u koš, samo mi to fali još, počinje Jurica Pađen priču za "Nezavisne" o novom albumu benda "Aerodrom".
"Znači, nekada ti samo ostaje da se na neki način izoliraš i u svom mikrosvijetu radiš ono što možeš, što ti je dostupno. A to nije puno, osim u smislu vlastitog izbora da ojačaš svoju duhovnost, da izgradiš sebe. Kad već ne možeš bitno utjecat na raznorazne okolnosti oko tebe, da onda utječeš na ono što možeš", dodaje Pađen.
Za novi album kaže da je nastajao godinu i po te dodaje da je isti dosta žešći u odnosu na prethodni. Progovara i o postojanosti na sceni, muzičkom stasavanju, uspomenema i stremljenjima.
NN: "Aerodrom" postoji već 34 godine. Šta Vas podstiče da radite i dalje?
PAĐEN: Uz neke pauze, točno. Ja sam također bio i u "Azri", pa sam imao jednu fazu koja se zvala "Pađen bend", a radio sam i svoj solistički album. Kada je sve to prošlo, našao sam muzičare koji mi odgovaraju i odlučio sam da je vrijeme za album. Odlučilo je to što se pjesme koje je "Aerodrom" svojedobno svirao kroz svoju karijeru i dan-danas "vrte" gotovo više nego u vrijeme kada su objavljene. Znaju ih u cijeloj bivšoj državi i ne samo oni koji su bili suvremenici, nego i klinci koji se nisu ni rodili kad su te pjesme nastale. To je bio podstrek da ne posustanem i daje cijeloj priči neki smisao. A ako nešto ima smisla, onda to i radiš. Tu je i potreba da pišem pjesme i kroz njih izbacim iz sebe nešto što nisam ni bio svjestan da postoji, a što je, na neki način, proces upoznavanja samog sebe. Tako da ima dosta razloga što još to radim. "Aerodrom" je danas mala ekipa, ali operabilna, brza i čine je izuzetno dobri muzičari.
Nekada ti samo ostaje da se na neki način izoliraš i u svom mikrosvijetu radiš ono što možeš, što ti je dostupno, kaže muzičar
NN: "Azra", u kojoj ste svirali, jedan je od najvećih rok bendova na ex-YU prostoru. Kako danas gledate na taj period?
PAĐEN: "Azra" je to oduvijek i bila. Izdržala je test vremena, a vrijeme je najbolji sudac. U "Azri" sam se jako dobro provodio, u smislu stvaranja te muzike, i na turnejama. Snimili smo osam LP ploča i dvije video-kazete, uključujući i onu četvorostruku "Zadovoljština" uživo, gdje smo odsvirali 50 pjesama u komadu za jednu večer.
NN: Čujete li se sa Džonijem Štulićem?
PAĐEN: Apsolutno! Ne prečesto, ali redovno se čujemo. Zadnje što mi je rekao je da je snimio tih 105 pjesama sa područja cijele ex-YU i stavio na YouTube. Takođe je stavio i neke live snimke koje smo svirali u zadnjoj postavi, čini mi se u Banjaluci, Mostaru i Zadru. U principu, zezamo se, komentiramo razne stvari koje se događaju ovdje i u svijetu. Generalno, volim ga čuti, jer je vrlo duhovit, lucidan i brz sugovornik.
NN: Provlači li se kroz te razgovore tema ponovnog okupljanja "Azre"?
PAĐEN: Ne. Bilo je nekih stvarno fantastičnih ponuda, ali on naprosto ne želi to više evocirati i ne želi više svirati javno, koliko sam shvatio. Doma on svira, kupio si je osamkanalni, mali mikser, mini-kućni studio i martin gitaru. Tu je i snimio te pjesme.
NN: Da li je danas moguće napraviti jedan takav veliki bend?
PAĐEN: Mislim da to danas više nije moguće, prvenstveno zbog medijske situacije. Nekad si imao dva programa na televiziji i ako si bio u "Nedjeljnom popodnevu" tebe je cijela Jugoslavija slušala. Danas imaš YouTube, stotine radio-stanica, ni sam ne znam koliko TV kanala. Teško je doći do publike, puno teže nego onda. A i ukus je devalvirao. Mislim da je i slušanje muzike nešto što se također mora učiti, a bojim se da danas za to vrlo malo ljudi ima afiniteta, vremena i volje.
NN: Koliko je internet "krivac" za takvu situaciju?
PAĐEN: Internet je pomogao demokratizaciji i dostupnosti bilo čega na svijetu. Na primjer, možeš naći tekst "Rolling Stonesa" iz 1969. Samo klikneš i tu je, a nekada smo se mučili i "skidali". Možda je tu upravo bila draž. Što teže dolaziš do nečega, to ti je zanimljivije. Nedostatak je što ne možeš naplatiti autorski rad, ali to se kompenzira sa neke druge strane. Sve što donosi neku prednost, ujedno nosi i neki nedostatak. Imamo milione sprava koje nam štede vrijeme, a mi vremena imamo, zapravo, sve manje. To je jedan paradoks. Dok ti naučiš kako tehnologija funkcionira, a danas je to nemoguće pratiti, taj smisao da ona služi tebi, pretvara se u protusmisao da ti služiš njoj.
NN: Ko su, po Vama, posljednji veliki autori?
PAĐEN: To se zna. Veliki autori, oni koji su napravili stvarno fantastične pjesme, to su bili Goran Bregović, Branimir Štulić, Jura Stublić, Bora Đorđević, pa recimo, neki albumi "Zabranjenog pušenja" su se meni sviđali. Ako danas ima nešto, to je recikliranje onoga što je već bilo. Kao što Štulić kaže: "Al' kopija nije original, niti sredstvo najbolje". Naprosto, to vrijeme potvrđuje, ja to samo vidim i mogu komentirati. To ne tvrdim ja, to su činjenice.
Prije su bila dva programa na televiziji i slušala te cijela Jugoslavija, prisjeća se Pađen
NN: Nakon toliko godina kojeg nastupa se rado sjećate?
PAĐEN: Svirao sam sa "Azrom" na Baćanskim jezerima, to je bio naš najduži nastup, trajao je tri i pol sata. Sjećam se da je Džoni bio toliko umoran da je nakon dva i pol sata sjeo na postolje za bubanj, a nas trojica smo bez njega "uletjeli" u neki "džem". To je trajalo nekih 20 minuta, dok on nije došao sebi. U zadnje vrijeme pamtim koncert "Aerodroma" u Beogradu gdje je bilo više od 100.000 ljudi. Na "Špancir festu" je tokom cijelog koncerta padala kiša, ali niko od 4.000 ljudi nije otišao, a pola ih nije imalo kišobrane. To su te neke situacije koje čovjeku ostanu urezane u sjećanje.
NN: A da li je bilo nekih neprijatnih situacija koje ne zaboravljate?
PAĐEN: Kada smo bili na turneji u Sovjetskom Savezu svirali smo na jednom stadionu. Bina nije bila natkrivena i svirali smo doslovno po pljusku. Basista je prišao mikrofonu, bacio se na leđa i ostao na podu. Pomislio sam: "Uuu, kakav šou pravi čovjek". Tek onda smo saznali da ga je struja udarila, da je mogao gadno završiti. Koliko smo samo puta svirali da nam se ne isplati honorar pa se nemaš sa čime doma vratiti. Ali, sve to ide u rok službi, sve te to čini bogatijim za neko iskustvo. Kada bi život bio samo lijep i ugodan što bismo naučili?!
(Ne)vrijeme za Mladenovića
NN: Šta mislite o ulici koja nosi naziv frontmena EKV-a u Zagrebu?
PAĐEN: Postoje ljudi koji su, kronološki gledano, prije trebalo da dođu na red. Kao, na primjer, Ivo Robić, koji je imao hit broj jedan u Americi sa pjesmom "Morgen". On je starija generacija, a imao je hit na prvom mjestu i na njemačkoj top-listi. Kad će neko odavde to uspjeti, vjerojatno nikad više?! Napisao je i "Vraćam se, Zagrebe tebi", de fakto prvu himnu Zagrebu i taj čovjek još nema ulicu. Ja nemam ništa protiv, ja sam stvarno poštivao EKV i osobno sam se i znao sa njima. Isto bi mislio, da me neko krivo ne shvati, da je neko iz Zagreba od mlađe generacije dobio ulicu. To nema veze sa politikom, treba uvažavati povijest. Možda još nije bilo vrijeme.