Muzika je moja prva i posljednja ljubav. Ona mi je životni poziv. Kiparstvo mi je službena profesija kojom se rado bavim, ali je zahtjevna i u izradi i u komunikaciji s ljubiteljima i tržištem.
Pisanjem sam se počeo baviti tek nedavno, i zbilja uživam u tome, jer me ne opterećuje. Pišem bez spisateljskih pretenzija, iskreno, žestoko i rokerski. Samim time je to literatura uglavnom za moje fanove i radoznalce.
Rekao je ovo za "Nezavisne" nekadašnji bubnjar zagrebačkih bendova "Azra" i "Vještice" Boris Lajner, koji će 16. jula u Nacionalnom parku "Sutjeska" u okviru "OK book zone" "Nektar OK festa" na Tjentištu promovisati knjige "Sve bio je ritam" i "Azrini svjedoci". Obožavaoci koji su gledali "Azru" na različitim koncertima su u Lajnerovoj knjizi "Azrini svjedoci" ispričali 101 priču o ovom bendu, a "Sve bio je ritam" je autobiografska Lajnerova knjiga u kojoj se legendarni bubnjar, između ostalog, osvrnuo na svoje odrastanje, sviranje u "Azri", te na neke neispričane priče o velikanima muzičke scene regiona poput Branimira Džonija Štulića, Darka Rundeka i Josipe Lisac. Lajner objašnjava da je ideja za pisanje knjiga postojala i ranije, ali da je trebalo vremena da dođe do njene realizacije.
"Priče su se dugo sedimentirale u mojoj glavi, ali nisam imao hrabrosti da ih stavim na papir. Onda me prije par godina moja draga uporno nagovarala da počnem pisati, da bi bilo zanimljivo i zabavno anegdote iz mog rokerskog života podijeliti s publikom. Tako sam jednog dana sjeo i u mjesec dana napisao pedesetak priča i pričica. Sam sam se iznenadio s kojom lakoćom sam ih napisao", kazao je Lajner.
NN: Koliko je teško biti iskren, izbaciti sujetu i subjektivnost kada se piše autobiografija?
LAJNER: Subjektivnost se ne može izbjeći kad je riječ o autobiografiji. Htjeli - ne htjeli. Krenuo sam pisati iskreno, pa kako bude. Neke je oduševilo, a neke je šokiralo. Ljudi, naročito u nekim ozbiljnijim godinama, vole fotošopirati svoju prošlost. Ja sam pisao onako kako sam to živio i svirao. Bubnjarski, direktno i žestoko. Knjiga je vrlo zabavna, drago mi je da sam ljude nasmijao. Kažu da ima i dosta autoironije.
NN: Koji dio Vam je bio najteži za pisanje, a u kojem ste najviše uživali?
LAJNER: Najteži dio knjige mi je bio prva cjelina, to su priče o životinjama, mojim ljubimcima kroz koje je opisano djetinjstvo i rana mladost. Najviše su me veselile priče o "Azri". Divno je bilo ponovo se prisjećati tih dana ludih svirki i slave.
NN: Na "OK festu" u Nacionalnom parku Sutjeska održaćete promociju knjiga. Koliko je festival na ovakvom mjestu u prirodi gdje se vodila antifašistička borba značajan za region, kakvo je Vaše mišljenje o festivalu?
LAJNER: Počašćen sam što sam pozvan na ovaj ugledni festival koji se održava na tako važnom povijesnom mjestu velikog pijeteta. Mislim da je u svakom pogledu ovaj festival bitan za regiju. I programski, i druženjem, i divnom prirodom s takvom historijom.
NN: Branimir Džoni Štulić često iznosi negativno mišljenje o Vama i Vašem radu koji se temelji na vrijeme provedeno u "Azri", koncerte "Pozdrava Azri" i druge stvari. Kako Vi gledate na to, da li Vas bole njegove riječi, gledate li ga danas kao prijatelja?
LAJNER: Naravno da me bole njegovi gnjusni napadi, svakoga bi to pogodilo. Ne smatram ga više prijateljem, to nije isti čovjek s kojim sam drugovao i svirao. I proveo najljepše trenutke.
NN: Šta bi njegov eventualni povratak i koncert originalne postave "Azre" značio za muzičku scenu regiona?
LAJNER: Bio bi to tektonski poremećaj na muzičkoj sceni, džepovi puni para, a svirački učinak upitan.
NN: Vaši bendovi su stasavali i slavu stekli u Zagrebu, kakav je on danas grad u odnosu na taj period, ako je drugačiji, šta se izmijenilo?
LAJNER: Zagreb, kao i većina centara u regiji su potpuno druga priča nego prije. Jesu i dalje značajni urbani centri, ali muzički izblijedjeli. Nema pravih autora, bendova i svirke, barem ne onakve koja meni leži. Tad se sviralo i stvaralo na sve strane, osamdesete nisu bez razloga mit. Nije upitna različitost muzike onda i sada, fali kreativnosti, bunta, svježine, iako ima puno sjajnih mladih muzičara i u Zagrebu i ostalim centrima, a i malim mjestima.
NN: Tokom ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije Vaš bend "Vještice" je sa "Ekatarinom Velikom", "Električnim orgazmom" i "Partibrejkersima" nastupio u Pragu i Berlinu. Recite nam nešto više o tim koncertima?
LAJNER: Koncert je zamišljen kao proturatni glas generacije rokera koji su svojom glazbom progovorili protiv ratnih razaranja na Balkanu. Našli smo se nas nekoliko entuzijasta u Berlinu i pozvali bandove iz ex-Jugoslavije koji su bili protiv rata. Nije me bilo strah, vjerovao sam u našu misiju. Čak je MTV došla iz Londona i snimila kratki dokumentarac o tome.
NN: Kako pamtite pokojnog Milana Mladenovića?
LAJNER: Bio je super lik, najbolji od cijelog benda.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, čime se trenutno bavite?
LAJNER: Ne pravim puno planova, jer se svijet mijenja u svakom trenu. Ali umjetnost i stvaranje postoje u svim vremenima - nema dobrih i loših za istinskog kreativca.
Sluša lagane latino ritmove i rege
NN: Šta slušate ovih dana, koje muzičare i bendove u regionu posebno cijenite?
LAJNER: U ovim vrelim danima slušam lagane latino ritmove i rege. Od grupa iz regije cijenim "Smak", "Time", "Leb i sol", "Indexe", "Bijelo dugme" od stare garde, a od mlađih najradije poslušam "Dubioza kolektiv".
Publika nije razmažena, nego lijena
NN: Za razliku od nekadašnjih vremena utisak je da se muzika mnogo manje sluša, izdaju se uglavnom singlovi prije albuma, nemamo obožavaoce koji znaju svaku pjesmu određenog benda, nego svi slušaju samo velike hitove. Zašto je to tako, je li publika razmažena?
LAJNER: Zbog brzog protoka informacija na globalnom planu, muzika je postala dio potrošne robe i konzumerizma. To je uzelo danak i u pristupu slušatelja muzici. Mislim da publika nije toliko razmažena, nego je lijena. Jednim klikom dobije sve.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
