Proslavljeni džez pijanista Matija Dedić nedavno je objavio novi studijski album "Family&Friends" u izdanju "Croatia Recordsa", a uz CD je izašao i blue-ray sa snimkom koncerta koji je Dedić u martu održao u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Tada su se džez pijanisti na sceni pridružili Krunoslav Levačić na bubnjevima i Žiga Golob na kontrabasu, koji uz Dedića čine "Matija Dedić trio", a iznenađenje večeri je bila Dedićeva kćerka Lu, koja je nedavno počela samostalnu karijeru.
Odrastajući u muzičkoj porodici, uz poznate roditelje Gabi Novak i Arsena Dedića, od malih nogu se posvetio klaviru, nakon srednje škole upisao je džez akademiju u Gracu, da bi tokom plodonosne karijere osvajao brojne nagrade u regionu i svijetu. O novom albumu, sastavu čiji je lider i kćerki Lu, koja je nedavno zakoračila u muzičke vode, Dedić je govorio za "Nezavisne".
NN: Nedavno ste objavili album "Family&Friends", na kojem su klavirske minijature Dore Pejačević iz opusa "Život cvijeća". Zbog čega ste odlučili da baš ovim djelima otvorite novi album?
DEDIĆ: Moj koncert je poklon Hrvatskog društva skladatelja povodom 50. rođendana, 100 godina od rođenja moje omiljene hrvatske skladateljice Dore Pejačević, čija djela izvodim od svoje desete godine, te 25 godina od nastanka mog trija i prve diskografske nagrade "Porin".
NN: Istakla se i izvedba "Zadnji sati ljeta" na kojoj Vam se pridružila kćerka Lu. Čija je ideja bila da Vam se pridruži i jeste li zadovoljni njenom izvedbom?
DEDIĆ: Moja Lu je bila nenajavljeno iznenađenje koncerta za koje nije znao niti organizator. Samo je izašla iz publike. Izvela je maestralno predivnu pjesmu "Zadnji sati ljeta", te sam na taj način i najavio njezinu odluku da krene u studio i okuša se u glazbenim vodama i ona upravo radi na svom diskografskom prvijencu.
NN: Lu je nedavno započela muzičku karijeru, kako ste reagovali kada ste saznali da će se ipak uputiti u pravcu pop muzike?
DEDIĆ: Samoinicijativno i spontano je otišla do mog velikog prijatelja i vrhunskog producenta Silvija Pasarića, te su zajedno snimili ljetni hit "Prava stvar". Nakon što je tada kao jako mlada završila samo osnovni klavir, s obzirom na sve genetske predispozicije, i nije se odlučila za dalju naobrazbu, bio sam tužan, no puno ljudi me uvjeravalo da će se vratiti jednog dana, što se na moju veliku radost i obistinilo.
NN: Tri generacije Vaše porodice su u muzici. Da li je, s obzirom na tu tradiciju, karijeru lakše započeti trećoj generaciji ili je, zbog bezbrižnijih vremena i većeg ulaganja u kulturu, lakše bilo prvoj?
DEDIĆ: Kako sam se i ja zaljubljivanjem u džez i odlaskom u nekomercijalne vode kao instrumentalist prilično udaljio od neizbježne usporedbe sa popularnim roditeljima, tako se i ona, odlučivši se na moderniji zvuk današnjice, vrlo spretno snašla u tom smislu. U prilog joj eventualno jedino ne ide činjenica da joj je baka jedna od najboljih pjevačica svih vremena na ovim prostorima, no i to je veliki izazov. Svjesna toga, vrlo hrabro je zakoračila svojim izričajem. Lavica. Kao i njezin dida. Startnu poziciju, naravno, ima odličnu, ali sa druge strane nema apsolutno nikakav poriv ganjati karijeru, nego to sve raditi iz vlastitog zadovoljstva. Vrlo je realna, te sam na taj njezin oblik i viziju bavljenja glazbom bez velikog eksponiranja posebno ponosan.
NN: U izdanju "Croatia Recordsa" nedavno je objavljen i vinil posvećen vašem ocu Arsenu Dediću. Koliko danas živi Arsenova muzika i da li se, na neki način, ovakvim projektima regrutuje nova generacija poštovalaca?
DEDIĆ: Da, mnogi, i to je ono što me posebno raduje. Mladi tek sada otkrivaju njegov rad i neopisivo velik opus koji je ostavio iza sebe. Isto vrijedi i za mene, koji na razne načine dolazim do novih spoznaja o njegovoj ostavštini.
NN: Sa "Matija Dedić triom" nastupate već 25 godina. Šta vas sve ove godine drži na okupu?
DEDIĆ: Moj trio proizašao je iz kvarteta Tamare Obrovac, sa kojom ponosno nastupam dan-danas od 1997. godine. Mi smo prije svega obitelj, Tamara, Kruno, Žiga i moja malenkost. Intimni prijatelji, zajedno smo doživjeli puno uspona i padova. Kako glazbeno, tako i životno. Dišemo kao jedan, te svi navedeni segmenti povjerenja i intuicije dolaze do publike, koja to i te kako prepoznaje.
NN: Da li radije nastupate sami ili u društvu?
DEDIĆ: Pa, iskreno, puno više nastupam sam i isto tako sam osamljen na putovanjima. U ovim godinama ipak sam radije u nekom kolektivu, te fokus nije samo na meni, što je izuzetno zahtjevna pozicija iz masu aspekata. Istina je da solo recitali iskreno nude više slobode, ali nedostaje ti interakcija i kolektivna improvizacija.
NN: Uz album je izašao i blu-ray sa snimkom koncerta, po čemu ćete pamtiti to veče?
DEDIĆ: Zvijezde su se poklopile, te je sve tako upakirano da smo kao trio briljirali, solo sam svirao na prilično zadovoljavajućem nivou, ali nastup moje Lu je mnogima kruna koncerta.