BANJALUKA - Teatar fest "Petar Kočić" jedan je od omiljenih novinarskih zadataka novinara u oblasti kulture i inače kulturni događaj bez presedana u Republici Srpskoj. To je najveći ovdašnji pozorišni festival, koji četvrt vijeka Banjaluku čini kulturološki zanimljivijom i bitnijom na mapi regiona.
U godinama iza nas gledali smo razne predstave, klasične i avangardne, gledali smo angažovani i teatar apsurda, gledali smo komedije i drame, smijali se i plakali. No, uvijek ima da se vidi nešto novo, nešto avangardnije i "umjetničkije" od svega što smo vidjeli prije. Riječ je, dakako, o predstavi "Cement Beograd" Beogradskog dramskog pozorišta. Ova predstava igrala je na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) u ponedjeljak uveče, druge takmičarske i ukupno treće noći 24. izdanja Teatar festa "Petar Kočić". Stigoh nekoliko minuta pred početak komada. Sala je već bila puna. Kako i ne bi bila, dolaze poznati glumci Milena Zupančić i Miodrag Miki Krstović.
Takođe, igra predstava poznatog slovenačkog reditelja i profesora na Univerzitetu u Ljubljani Sebastijana Horvata. Od stolica postavljenih za novinare slobodno samo jedno mjesto, tik pored ulaza u salu. Tu sjedam zadovoljan pogledom na scenu. Sjedam znajući da ću gledati komad koji je nastao po tekstu Milana Ramšaka Markovića i koji je Horvat postavio u BDP-u nakon što je "Cemnet" Hajnera Milera već režirao u Zagrebu i Ljubljani. Sjedam i znajući da je tekst Ramšaka Markovića inspirisan Milerovim "Cementom", ali i da su imena likova izmijenjena i mjesto radnje postavljeno u Beograd. Od informacija još znam da je selektorka festivala Slađana Zrnić zapisala da će ova predstava zasigurno zaintrigirati i podijeliti publiku. I bila je u pravu. Mene lično je i zaintrigirala i podijelila od svih koji su u postavci ovog komada učestvovali, koji su ga podržali, finansirali i na više festivala nagradili. O predstavi vrijedi reći tek toliko da traje predugih 140 minuta u dva spojena (bez pauze), a po svim segmentima različita dijela. Vrijedi pomenuti da komad testira strpljenje te podstiče na herojstvo. No, krenimo redom. Na sceni u različitim dijelovima gledamo kontrast na relacijama mladost - starost, pokretljivost - statičnost, glasnost - tihost, revolucionarnost - dementnost, živost - mrtvost itd.
Najavljena kao priča koja se bavi herojstvom i preispituje šta znači biti heroj, predstava u prvih sat i dvadeset minuta nudi tek uzvikivanje revolucionarnih parola i ples do besvjesti uz neobično glasnu tehno muziku.
"I planine znaju da je budućnost naša", jedna je od pomenutih parola, koja bi uz agresivni ples trebalo da bude milerovska kritika revolucije. Ta kritika valjda poručuje da revoluciju uvijek vodi nekakav kolektivitet u transu, a trans nam koreografijom ubjedljivo demonstriraju mladi glumci Marija Pikić, Ivan Zablaćanski, Isidora Simijonović, Bojana Stojković, Nedim Nezirović i Milan Zarić.
U drugom dijelu igraju neobično tihi već pomenuti partneri Zupančićeva i Krstović. Demencija, starost i životni poraz njihovih likova bi trebalo da simbolizuju i poručuju kako revolucija obično jede svoju djecu.
Njihova priča je intimna, porodična i namjerno nepovezana. Oni su izgubljenih ideala pri kraju izgubljene životne bitke i to je zapravo sve. Diskusija o ovoj predstavi počinje tek nakon kraja i to je njen jedini jasni cilj. Sve ostalo je maglovito i svodi se na individualna čitanja. Nego, šta je mene zainteresovalo u gorenavedenom čitanju? U tom konkretnom čitanju - ništa. Zainteresovao me, zapravo, tok sopstvenih misli za vrijeme gledanja predstave. Pola sata nedogađanja ničega na sceni stvorilo je šuškanje, vađenje telefona i nelagodu u publici. Već rekoh da sam sjedio kraj jednog od izlaza iz sale. I dok su glumci u prvom dijelu komada demonstrirali kondiciju, ja sam brojao ljude koji su izlazili iz sale.
Jedan, dva, tri, pet, deset, dvadeset... U priči o herojstvu, shvatio sam, heroji su ljudi koji su napuštali predstavu prije njenog kraja. Heroji su i dekorateri koji su ušli na scenu za vrijeme komada rušeći pozorišni čin, ali i demonstrirajući kako brzo postavljaju scenografiju za drugi dio predstave. Akteri komada su antiheroji. Oni su tu s višim ciljem da terorišu prisutne. Oni su simbol totalitarnog režima i narod, čitaj pozorišna publika, njihov je talac.
Smisao je dublji što je apsurd sa scene, ali i u Sali, veći. Namjerno ili ne, u drugom dijelu predstave projektor je toliko glasno zujao da ionako tihe glumce u posljednjim redovima niko nije čuo. Znajući da je sala BDP-a veća od sale nacionalnog teatra Republike Srpske, ovaj projektor i nije odigrao značajnu ulogu u ometanju praćenja komada.
Iako podstiče na diskusiju, predstava je jednostavno neglediva. Ona je zahtjevna koreografski, a neodrživa dramski. Održava je tek njena interakcija s publikom. Održavaju je ljudi koji ostaju u sali zbog toga što su platili karte, zbog toga što se nadaju boljem, zbog toga što čekaju da se nešto dogodi, a ne događa se ništa. Isto tako je i s narodom naspram revolucija i onih koji ih vode. Eto, to i takvo čitanje me zainteresovalo i dijelim ga uz rizik da zbog istog budem proglašen za pozorišnog laika koji ne izlazi iz zone komfora.
I dok se stručniji žiriji i selektori raznih pozorišnih festivala budu pozivali na Milera, Brehta, Beketa i dok mi ljubitelji beogradskog "Cementa", ako je takvih ostalo u Banjaluci poslije ponedjeljka, budu držali traktate o teatrima apsurda ili citirali dijelove "Filozofije palanke" Radomira Konstantinovića, za one koji su postavili ovaj komad imaću samo jednu strofu Čarlsa Bukovskog.
"Ako su to naši stvaraoci, molim vas, molim, dajte mi nešto drugo: pijanog vodoinstalatera u kuglani, boksera početnika u četiri runde, džokeja koji voda svog konja duž ograde, barmena pri posljednjoj turi, kelnericu dok mi sipa kafu, pijanca koji spava u napuštenom ulazu, psa koji glođe suvu kosku, slonovski prdež u cirkuskoj šatri, popodnevni sudar na auto-putu, poštara koji priča masan vic: bilo šta, bilo šta, samo ne njih", kaže pomenuta strofa.
Na kraju, pošteno je priznati, predstava "Cement Beograd" nije bila izgubljenih dva i po sata života. U mom slučaju ona je ostvarila svoj cilj. Iza nje ostale su željeni buka i bijes. Iz te buke i bijesa, opet, zaključiću ovaj tekst aluzijom na bajku za djecu, pa neka moji eventualni oponenti slobodno pričaju da dalje od Andersena nisam ni čitao. Ako je Sebastijan Horvat pozorišni car i ako je predstava "Cement Beograd" njegovo novo odijelo, moram da kažem: car je go!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
