Baletna predstava "Giselle" imala je pet premijernih izvođenja na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), te je posljednji put izvedena na toj sceni 19. decembra 2014. godine u režiji Edine Papo.
Svoju ponovnu premijeru ovo antologijsko djelo svjetske baletne literature kompozitora Adolfa Adama, u koreografiji i režiji Edine Papo, premijerno će biti izvedeno u NPS 9. juna, s početkom u 19.30, a uz pratnju orkestra Sarajevske filharmonije, kojim će dirigovati maestro Dario Vučić.
O samom baletu, Giselle kao liku, ali i cijeloj baletnoj sceni za "Nezavisne" je govorila koreografkinja i režiserka Edina Papo.
NN: Balet "Giselle" Adolfa Adama u Narodnom pozorištu Sarajevo postavljate treći put. Kako teku pripreme?
PAPO: Balet "Giselle" A. Adama je velika tema u klasičnom baletu. Prvi put izvedena u mojoj verziji prema majstorima Petipa, Coralli i Perrot je bila u sezoni 2002/03, obnova je bila 2013/14, i, evo, poslije skoro 10 godina - ponovo premijera s ansamblom baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je podmlađen, drugačiji, nova energija i tehničke mogućnosti. Pripreme teku dobro, sa velikom odgovornošću prema tom baletu, njegovom značaju u estetskom, izvođačkom i muzičkom smislu. "Giselle" je vrhunac romantičnog baleta i antologijsko djelo svjetske baletne literature (četrdesetak godina prije "Labudovog jezera"!). Praizvedba u koreografiji J. Corallija i J. Perrota, na muziku Adolfa Adama, u izvođenju Carlotte Grisi, izvedena je 28. juna 1841. godine u pariskoj Operi. Zanimljivo je da je Carlotta Grisi rođena 1819. godine u Vižinadi, malom selu gornje Istre, pokraj Motovuna, u palači sagrađenoj za cara Franju Drugog. Ona je, čini se, nadahnjivala romantičare. Lik Giselle je na neki način posveta dvojice muškaraca njenoj ljepoti i umijeću, Gautiera (Gotijea) i Perrota, najvećeg baletnog umjetnika tog vremena, plesača i koreografa koji je otkrio mladu Carlottu. Poznavajući istoriju baleta na nama je odgovornost da tradiciju čuvamo i njegujemo kao jedan od amblema visoke profesionalnosti baleta u Narodnom pozorištu Sarajevo.
NN: U čemu je tajna ovog komada, odnosno u čemu je njegova najveća snaga s obzirom na to da je u istoriji Narodnog pozorišta Sarajevo igran u sedam različitih postava i vremena?
PAPO: Ko je Giselle? Nježna i krhka zdravlja, naivna, usplahirena seoska djevojka koju zavodi lakomisleni grof, koji se slučajno našao na ladanju u pastoralnoj idili. Giselle je čiste duše, predana svojoj ljubavi, ne može prihvatiti spoznaju da ju je voljena osoba prevarila. Srce joj otkazuje i ona umire. Drugi čin predstave je najpoznatiji primjer takozvanog bijelog baleta, vilinski nokturno nadahnut legendom slavenskog porijekla o djevojkama koje su umrle prije vjenčanja. U baletu tridesetak jednakih prozračnih tužnih sjena mrtvih zaručnica izlazi na šumsku čistinu i plešu. No, Giselle je i ovdje drugačija. Ona prašta; i mrtva poznaje samo ljubav. U ovom kratkom sadržaju baleta možete osjetiti psihološko nijansiranje tragične junakinje, koje je i dan-danas neprestana inspiracija koreografima i plesačima. Ova priča je ženska priča, kojoj je fatum: život jednako ljubav. Baletna tehnika koja se koristi u "Giselle" je vrhunska, ona označava pojam balerine, prvakinje koja može da iznese ovu rolu i tehnički, psihički i estetski. Ništa manje nisu zanimljive ni ostale protagonističke uloge, a pogotovo veliki ansambl brojevi.
NN: Na čemu najviše insistirate kao rediteljka, a na čemu kao koreografkinja?
PAPO: Kao rediteljka insistiram na čistoći i slijedu baletne dramaturgije, koja je specifična i važna u baletnoj umjetnosti, inače ako se taj aspekt u predstavi ne poznaje ili zanemari, dolazi do konfuzije i debakla predstave. Kao koreograf naravno da tražim tačnost izvođenja pokreta, šemu rasporeda masovnih ansambl scena, preciznost kod solista, muzikalnost, praćenje muzičkog podloška i mnogo toga još. Odgovorna sam za potvrdu kostima, scenografije, sa dizajnerom svjetla se boji predstava itd.
NN: Koliko ste zadovoljni današnjim baletskim ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo?
PAPO: Ansambl Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo ima sjajne umjetnike. Svi zajedno su, i svako ponaosob, dragulj koji svakodnevno treba polirati i voljeti. Bila bih zadovoljnija da se poveća broj članova u ansamblu.
NN: Direktorica ste Balet festa Sarajevo. Koliko je ovaj festival popularizovao balet u BiH?
PAPO: Balet fest Sarajevo je osnovan prije 14 godina da bi u našoj kulturnoj sredini donio ono što ne možemo gledati svaki dan od produkcije baleta, to jest ugošćujemo kompanije baleta iz regiona, Evrope i svijeta. Sjajni gosti, baleti, pozorišta, trupe klasičnog i savremenog baleta. Posvećeni smo (naš mali tim BFS) sjećanju i čuvanju lika i djela svih naših velikana u umjetnosti baleta u BiH kroz izložbe, konferencije, razgovore, radionice na temu raznih vrsta plesa i mnoge druge programe uključujemo tokom trajanja festivala zadnjih sedmica septembra svake godine.
NN: Školovali ste se u Sankt Peterburgu. Koliko je Rusija, bar u vrijeme Vašeg školovanja, ulagala u balet i po čemu se, uslovno rečeno, razlikuje ruska škola baleta od, recimo, zapadnoevropske?
PAPO: Rusija, jedna od kulturnih sila u svijetu, uvijek je mnogo ulagala, poštovala i cijenila cjelokupnu umjetnost, pa tako i baletnu, naravno. Takvu posvećenost, sistem očuvanja, tradiciju i, mogu kazati, naučni odnos prema umjetnosti sam osjetila kroz svoje studiranje u Sankt Peterburgu na čuvenoj Akademiji ruskog baleta A.J. Vaganova. Velika su materijalna izdvajanja, ali i ulaganja u nešto što je civilizacijska vrijednost. O razlikama ruske i zapadnoevropske baletske škole mnoga su djela napisana. Naravno da je razlika u istorijskim utjecajima koji su pomogli da se razviju razlike u maniru, stavu, tempu, pristupu izučavanju baletskih pokreta. Istorija nas uči tim razlikama i svaka od pomenutih ovom prilikom škola ima svoj značaj i ljepotu.
NN: Za današnje prilike nevjerovatan je podatak da ste već sa 16 godina bili angažovani kao članica ansambla Baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu. Kakva su Vam današnja sjećanja na taj period, da li ste pretpostavljali kakva Vas baletska avantura čeka u zrelijem dobu?
PAPO: Moj angažman (i moje sestre bliznakinje) sa 16 godina u Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo - u to vrijeme nisam bila ni svjesna odgovornosti. Sjećam se tog osjećanja sreće, zadovoljstva ulaska u baletnu salu i vježbanja te rada sa pedagozima baleta, a u toj sali su solisti i ansambl koji su u tadašnjoj Jugoslaviji bili perjanica kvaliteta u izvođenju baletskog repertoara. Jedna ushićenost, ljubav, predanost baletskom pozivu... Cijeli jedan život posvećen umjetnosti koji traje i danas.
NN: U kojoj mjeri baletna umjetnost iziskuje "asketski" život?
PAPO: Kad nešto volite kasnije nadograđujete znanjem, iskustvom, nema "asketizma".
NN: Kako vidite budućnost baleta u BiH?
PAPO: Ako se budemo odgovorno ponašali prema umjetnosti baleta u BiH, kada to kažem mislim na prvom mjestu na baletsko obrazovanje, treba njegovati klasični akademski balet i repertoar. Naravno ne treba bježati od savremenog baleta sa visokim nivoom, tada budućnost može biti svijetla. Do tada ćemo imati situaciju kakva je danas.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.