Ivan Plazibat, nagrađivani hrvatski reditelj, drugi put angažovan je u Banjaluci. Nakon predstave "Skupština", koju je radio u decembru 2020. godine u Gradskom pozorištu "Jazavac", trenutno radi s ansamblom Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) na postavci "Sumnjivog lica" Branislava Nušića.
Premijerno izvođenje zakazano je za 20. april na Velikoj sceni ove kuće, a više o predstavi i o pozorištu uopšte Plazibat je pred premijeru govorio za "Nezavisne".
NN: Za početak, koliko ste zadovoljni procesom rada i ansamblom NP RS?
PLAZIBAT: Radio sam već u Gradskom pozorištu "Jazavac" 2020. godine na predstavi "Skupština", pa sam u Narodnom pozorištu Republike Srpske već tada gledao predstave i onda sam zaključio da je to, zapravo, jedan od boljih ansambala u regionalnim okvirima. Imate jedan od najzanimljivijih glumačkih ansambala, definitivno. Ono što je blagodat rada jeste da su ljudi koncentrirani. Tu su u Banjaluci, nisu rasuti terminima snimanja, što se zna dogoditi kada radite u nekim većim gradovima. Može se, dakle, u nekom periodu koncentrirano i kazališno raditi, što je postalo privilegija. S te strane sam, zaista, zadovoljan uvjetima rada u Banjaluci.
NN: Pišući o predstavi, rekli ste da je teško artikulisati bijes jer je Nušić uvijek iznova i iznova naš savremenik. Zbog čega je Nušić naš savremenik, da li je to možda mentalitetski problem ovog poneblja?
PLAZIBAT: Ili mentalitetski ili čak i strukturni problem ovog poneblja. U izgradnji društva uvijek se prepuštamo samovolji pojedinaca. Jerotije Pantić je ekstreman primjer toga. Želi biti bog i batina u svom srezu, ali nekompetencija rastura taj sistem. Zašto ja kažem "nemoć i bijes"? Zato što uvijek iznova, pri svakom novom postavljanju Nušića, papagajski ponavljamo kako je taj pisac aktualan i kako se ništa nije promijenilo od njegova vremena - a ja se pitam da li je upravo u tome problem i sramota našeg društva.
NN: Skoro sam radio intervju s glumcem Sašom Torlakovićem, koji je gostovao s ansamblom Narodnog pozorišta Beograd i igrao "Ožalošćenu porodicu", pa je on rekao da je ono što je bilo u naznakama u Nušićevo vrijeme, ono na šta je on upozoravao i šta je ismijavao, danas postalo sasvim normalno. Recimo, kupovina diplome iz komada "Dr". Da li je to znak da živimo u gorim vremenima nego Nušić?
PLAZIBAT: Ne znam da li živimo u gorim vremenima, ali zbog medijske vidljivosti, zbog interneta, te društvene mane i anomalije su vidljivije. Kada čovjek uopće gleda ne samo naše, nego svjetske političare, zapita se da li danas uopće može postojati politička satira. Zapita se da li može postojati politička satira u svijetu gdje je Donald Tramp bio predsjednik SAD. I postoji velika vjerovatnost da će to i ponovno biti. U tom smislu, živimo u gorim vremenima nego Nušić, u vremenima gdje je stvarnost prestigla svaku satiru, svaku umjetnost i svako pozorište koje smo mogli i zamisliti. Ne znam zapravo da li su se vremena promijenila nagore ili je to samo vidljivije zbog tehnologije.
NN: Možemo slobodno reći da je Nušić klasik, a Vi ste prije Nušića radili klasike Šekspira, Molijera, Čehova. Šta je ono što Vas privlači klasicima, možda želja da ih osavremenjujete?
PLAZIBAT: Klasici imaju jednu vrstu izazova. Klasik je nešto što u nekoj tradiciji i određenom periodu pozorišno funkcionira. Na neki način, tu ste pred izazovom. Nešto pozorišno funkcionira, nešto radi, postoji motor, unutrašnji mehanizam i unutrašnja ideja predstave koja će ostati vjerna tom klasiku i tome zašto to funkcionira. I onda radite kombinaciju toga i suvremenog čitanja, jer na neki način, vidjeli smo i na ovim prostorima, klasici se dosta rade i na ceremonijalni, memorijalni, obljetnički princip, gdje zapravo ubijemo svaki život u tim klasicima.
NN: Vas su optužili prije četiri godine da ste ubili Šekspira kada ste u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu radili "Ukroćenu goropad", što je Vama imponovalo, jer ste na kraju višestruko nagrađeni za tu predstavu. Da li i "Sumnjivo lice" radite u sličnom ključu?
PLAZIBAT: To ne znam. Vidjećemo što će reći publika, da li ćemo ubiti Nušića ili slično. Ono što smo radili, jeste da smo zapravo sebi dopustili nekakvu slobodu, jer Nušić je živ pisac u jeziku. U Nušićevom jeziku smo dopustili i da bude bliži malo današnjoj stvarnosti i da bude bliži i življi ovome danas. Dopustili smo, dakle, sebi tu vrstu slobode, ali i u ikonografiji predstave išli smo u nekakvom gengsta Nušiću, Tarantino Nušiću, pa će me možda tu optužiti da sam ubio Nušića.
NN: "Skupštinu" ste u Gradskom pozorištu "Jazavac" radili u jeku pandemije, kada je bio ograničen broj mjesta u pozorišnim salama. Odskoro pozorišta rade punim kapacitetima. Koliko je to dobra vijest i da li je pandemija ostavila posljedice?
PLAZIBAT: Pandemija će možda ostaviti posljedice na navike gledatelja. Ljudi su birali između prioriteta zdravlja i prioriteta odlaska u pozorište i pitanje je koliko je to ostavilo posljedica na navike ljudi, na okupljanja i slično. Ono što je znakovito ovdje i u Hrvatskoj, jer tamo sam imao i premijerna izvođenja predstava u ograničenjima broja gledatelja, jeste da me ljudi zovu da su imali igranje pred punim gledalištem konačno, pa mi onda kažu da je to za njih bila premijera. Ne ona večer s ograničenim brojem mjesta, nego tek večer kada je bila puna sala.
NN: Da li ste pobornik tehnologija u pozorištu?
PLAZIBAT: Zapravo, zadnju predstavu koju sam radio u Splitu "55 kvadrata" bila je predstava koju nije moguće realizirati u tom redateljskom ključu bez tehnologije. Najjednostavnije, riječ je predstavi o porodici u jednom splitskom neboderu koja je zahtijevala filmsku glumačku igru i ono što sam uradio jeste live stream kamerom sve vrijeme predstave. Tehnologija pruža kreativne mogućnosti, ali tehnologija puno košta. Tu kazalište kaska i uvijek će kaskati za najnovijom tehnologijom, jer bojim se za finansijske kapacitete naših kazališta u ovo vrijeme. Ono što vam zapravo mogu reći, jeste da nisam pobornik, odnosno da nemam iluzija o online kazalištu. Mislim da je to bio samo alat u jednom periodu da kazalište na neki način uz pomoć infuzije preživi. Kazalište je kolaborativna umjetnost i predstava se radi tako što se susretnu neki ljudi u nekoj sobi, a onda se susretnu ljudi koji izvode nešto i susretnu se ovi koji gledaju, tako da uvijek kazalište ovisi o susretu ljudi.
NN: U kom pravcu se kreće pozorište u Hrvatskoj?
PLAZIBAT: Uvijek kada me novinari pitaju o kazalištu u Hrvatskoj, pitaju me koja bi mlada imena izdvojio, a ono što vidim da se u Hrvatskoj ne događa, jeste da oni ljudi koji vrijedno i marljivo rade godinama nemaju strukturnu podršku koju bi trebalo da imaju. Tipa, Oliver Frljić ili Borut Šeparović. Uvijek kažem, brinite se za ljude koji su u zrelim godinama, jer deklarativna briga za mlade snage mi izgleda kao mašina za mljevenje mesa u kapitalizmu. Ove smo samljeli, dajte nam mlade. Ne govorim to u smislu da mladi reditelji ne vrijede, nego zato što mislim da institucije moraju raditi na strukturiranju scene. Sad smo u ovoj koroni vidjeli, ne kako je teško bilo živjeti kao samostalni umjetnik u vrijeme u korone, nego koliko je to bilo teško i prije korone zbog nepostojanja strukturirane kazališne scene.
NN: Da li ste vidjeli kako su ovdje postavili komade hrvatskih pisaca Ive Brešana i Mate Matišića i ako jeste, koliko ste zadovoljni tim izvedbama?
PLAZIBAT: Gledao sam i Brešana i Matišića i ono što je zanimljivo jeste da ja sad radim Nušića i da sve to izlazi iz Nušićeve kabanice.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
