Pozornica

Pratite nas na Google news

Nataša Ivančević za "Nezavisne": Nacionalni teatar doživio procvat

Nataša Ivančević za "Nezavisne": Nacionalni teatar doživio procvat
Foto: N.N. | Nataša Ivančević za "Nezavisne": Nacionalni teatar doživio procvat
Milan Rakulj

Nataša Ivančević, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), u ovoj kući provela je posljednjih 20 godina.

U pozorištu se okušala u svim žanrovima - od drama, preko komedija do multimedijalnih projekata, koreodrama, kabarea i mjuzikla. Ovih dana publika ima priliku da je gleda i u ulozi Drage u seriji "Hotel Balkan", a povodom te serije i, prije svega, povodom proslave 90 godina postojanja NP RS, govorila je za "Nezavisne".

NN: Kako Vi doživljavate jubilej - devet decenija postojanja NP RS?

IVANČEVIĆ: Velika je to stvar za sve nas, naravno. Nažalost, virus korona nas je spriječio da proslavimo taj jubilej onako kako treba.

NN: Pandemija je generalno negativno uticala na pozorišni život?

IVANČEVIĆ: Moram priznati da sam zaista zbunjena. Lično želim da radim, kao i sve moje kolege, ali priznajem da postoji doza straha u svemu tome. Ipak smo mi u direktnom kontaktu jedni s drugima kako na sceni, tako i van nje. Ne idemo u izolaciju, a ne znamo kako se bolest širi. Koliko želim da igram, toliko mogu i da shvatim kolege koje se plaše.

NN: Rekao bih da je publika mnogo zaštićenija od glumaca...

IVANČEVIĆ: Da, na sceni se nemoguće izolovati, ali publika jeste zaštićena. To stoji. Ipak, vidim i po broju publike da se ljudi generalno plaše. Bez obzira na ograničenja, vidim da je mnogo manje ljudi u publici u odnosu na ranije godine.

NN: Apropo jubileja, Vi ste u NP RS posljednjih 20 godina. Koje su Vam najdraže odigrane uloge, a koji najljepši trenuci u ovoj kući?

IVANČEVIĆ: Da, zaista jedan lijep period sam provela u Narodnom pozorištu Republike Srpske, lijep period za sazrijevanje glumca. Izdvojila bih ulogu Ikonije, koja je moja prva uloga u ovoj kući, u predstavi "Čudo u Šarganu". Tada sam i upoznala veći dio ansambla. Drago mi je što sam praktično odrastala s generacijom mladih glumaca koji su tada dolazili s Akademije umjetnosti u Banjaluci. Tada se stvarao divan ansambl koji je praktično odrastao zajedno. Kako su rasli ti mladi ljudi koji su dolazili kao studenti ili tek svršeni studenti, tako sam rasla i ja. Danas se svi dobro poznajemo i mogu da kažem da nam je lako da radimo zajedno.

NN: Prije Banjaluke igrali ste u pozorištima u Sarajevu i Podgorici?

IVANČEVIĆ: To su tri potpuno različita iskustva. Za Kamerni teatar 55 i Sarajevo me vežu zaista lijepe uspomene: mladost, studiranje... U to vrijeme u Sarajevu sam igrala gotovo svako veče i nakon što je došao rat ja sam otišla u Podgoricu i tamo, moram da priznam, gotovo ništa nisam igrala. Iako sam borac, ulazila sam u razne projekte, ali u Crnogorskom narodnom pozorištu igrala sam svega nekoliko uloga. Potom dolazim u Banjaluku, koja se održavala poslije rata. Tadašnji direktor pozorišta Željko Stjepanović se trudio da poboljša ansambl, dovodio je gostujuće glumce i igralo se tri do četiri dana sedmično. Potom je došao jedan potpuno novi period, koji traje i danas. Došli smo do toga da imamo Veliku i Malu scenu "Petar Kočić", a tu su i mnoga gostovanja. U toku jedne noći ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske na tri različita mjesta ima predstave.

NN: Željko Stjepanović je skoro postavio na scenu predstavu "Zlatno doba" koja govori o 1930, odnosno godini nastanka pozorišta. Ipak, iz Vašeg, ali i iz iskustva publike možemo konstatovati da je zlatno doba ovog pozorišta upravo posljednjih 10 ili 15 godina?

IVANČEVIĆ: Jeste, u pravu ste. Mogu da kažem kao svjedok i akter rasta ovog ansambla da sam ponosna na godine iza nas. Bilo je tu mnogo odricanja i beskrajnog rada. Nije se znalo za radno vrijeme. Znali smo da ostajemo na probama do tri ujutru, ali taj rad se na kraju isplatio. Posljednjih desetak godina Narodno pozorište Republike Srpske zaista je doživjelo procvat. Brojne su nagrade na velikim festivalima u regionu. Tu su i gostovanja koja smo imali u Francuskoj, Rusiji, Rumuniji... Sve je to značajno i jako sam ponosna.

NN: Sljedeće godine predstava "Kokoška", u kojoj igrate glavnu ulogu, proslaviće dvije decenije na sceni. Koja je uopšte tajna uspjeha ovog komada, da li ona postoji ili je slučajno ispalo tako?

IVANČEVIĆ: Nije slučajno. Kada se sve kockice slože, treba i onaj odozgo da vas pogleda. "Kokoška" je rađena sa zaista puno ljubavi. To je taj period kad sam tek došla u Banjaluku. Mi smo se kao ansambl u toj predstavi jako dobro slagali, uključujući i reditelja. Svi smo onako zdušno radili na toj predstavi. Vjerujte mi - da bi predstava opstala potrebna je ogromna disciplina. Hiljadu puta sam to pomenula. Ono što vama djeluje kao improvizacija, iza toga stoji duži rad. Dakle, zaista smo bili disciplinovani i to je razlog zašto predstava toliko dugo traje. To bih istakla kao kvalitet i kao razlog.

NN: Ovih dana publika ima priliku da Vas gleda u seriji "Hotel Balkan". Gledate li Vi seriju i koliko ste zadovoljni urađenim?

IVANČEVIĆ: Rad na samoj seriji je bio dobar. Imala sam priliku sa cijelom ekipom ljetos da pogledam oko sedam epizoda i bila sam sveukupno više nego zadovoljna, ali moram da kažem da sobom nisam nikad zadovoljna. Valjda je to prirodno. Svaki čovjek, izgleda, sebe gleda u nekom ljepšem svjetlu, a onda kad vidiš kako ti glas zvuči i šta si uradio - ne možeš da vjeruješ.

NN: Mlada glumica Nataša Ostojić izjavila je baš za "Nezavisne" da je tokom snimanja mnogo naučila od Vas, čak i to da će Vaš šamar pamtiti cijeli život. Kako Vi pamtite svoje početke pred kamerama?

IVANČEVIĆ: Mi u Bosni i Hercegovini, bar ja konkretno koja sam radila u Sarajevu, živjeli smo u periodu kad se nije puno snimalo. Moram da kažem da smo s te strane malo i hendikepirani. Malo se snima i malo imamo iskustva pred kamerama. Kad je bio moj prvi rad pred kamerama, ja praktično ni danas ne znam. Pravo da vam kažem, svaki novi izlazak na scenu ili pred kamere meni izgleda kao prvi put. Bez obzira na iskustvo, znanje i zanat koji mogu da mi pomognu u tom trenutku, trema i neizvjesnost su uvijek jednaki.

NN: U posljednje vrijeme u Banjaluci se ipak snima. Možemo li očekivati da izađemo iz hendikepiranosti o kojoj ste govorili?

IVANČEVIĆ: Svakako pozdravljam rad i zdušno navijam da se desi neki bum, zašto da ne, kao u Beogradu. Tamo se u jednom trenutku snima dvadesetak filmova i serija u isto vrijeme. Ja znam da je Beograd mnogo veći grad, da tamo postoje veće finansijske olakšice u odnosu na ovdje, da je tamo ljudima omogućeno da više rade i snimaju, ne samo glumcima, nego i montažerima, snimateljima, rediteljima. Međutim, u posljednje vrijeme i ovdje je mnogo prije svega mladih ljudi koji žele da rade i koji su se školovali za to. Ako ne rade godinu-dvije svoj posao, oni se ne mogu zvati snimateljima i rediteljima. Mladi ljudi mogu sebi da dozvole taj luksuz da rade i bez para, da budu veći entuzijasti i oni se zaista trude, ali prirodno bi bilo pošto su se školovali za te poslove i da žive od njih.

NN: Za kraj, koji su Vaši profesionalni planovi za naredni period? Da li oni postoje ili je sve neizvjesno zbog aktuelne pandemije?

IVANČEVIĆ: Planovi svakako postoje. Neki su se već počeli realizovati, ali i kad nije pandemija, ja kažem: "Samo reci svoje planove i nasmijaćeš Boga", tako da mi je bolje da ćutim o planovima. Samo se nadam da će sve ovo s koronom proći brzo i sa što manje posljedica, a posla ima i biće ga.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije