Predstava "Ne igraj na Engleze", rađena po tekstu Vladimira Đurđevića, u režiji Marka Vukosava i u koprodukciji Teatra "Fedra" iz Bugojna i Gradskog pozorišta "Jazavac", nakon bugojanske, na sceni "Jazavca" u srijedu uveče doživjela je i banjalučku premijeru.
Tri glumca Senad Milanović, Aleksandar Runjić i Bojan Kolopić odlično su se snašli u ulogama kladioničara. Oni igraju tri druga iz djetinjstva čije je prijateljstvo stavljeno na kocku i koje će biti ozbiljno poljuljano ili će nestati za vrijeme trajanja samo jedne fudbalske utakmice. Ova pametno napisana komedija, pored toga što kroz šaljiv način upire prst u ozbiljan i u posljednje dvije decenije veoma aktuelan problem klađenja, pored toga, dakle, što ukazuje na posljedice igara na sreću koje su najrazvijenije u nerazvijenim zemljama, vremenom dobija elemente drame i tragedije, otkrivajući publici da ni prijateljstvo nije iskreno tamo gdje se umješa porok.
Komad je smješten u savremeni trenutak neimenovanog grada u Bosni i Hercegovini, tačnije u stan jednog od prijatelja koji zapravo nije ni u njegovom, nego u vlasništvu njegove supruge. U tom stanu-sceni dokazano je i pokazano je da su za kvalitetnu predstavu potrebne tek tri kutije, četiri balona i tri razigrana glumca.
Tri bijela balona, simbolično, predstavljali su tikete čiji eventualni dobitak uvijek lebdi u vazduhu, dok je zeleni balon bio džoint avganistanac koji je pojačao notu komičnog kada su Kolopić i Milanović glasovima Paje Patka vodili dijalog sa helijumom u ustima. U vazduhu ovog stana, međutim, nisu visili samo eventualni dobici na kladionici, nego i izgubljene godine života, loši porodični odnosi, strah od zelenaša, iznevjereno povjerenje među prijateljima i mnogo toga još.
"Ovo je možda jedan od najkvalitetnijih zabavnih tekstova koje sam pročitao. On intrigira jer je aktuelan. Danas na Balkanu imamo velike probleme sa kladionicama, ali pored tog problema, ovo je jedna priča o prijateljstvu, o moralu, o istini, o iskrenosti. Nije ni najmanje banalna priča iako je komedija. Ima šta da se nauči iz ovog teksta", kazao je Marko Vukosav nakon banjalučke premijere, dodajući da je zadovoljan izvođenjima u Bugojnu i u Banjaluci te izražavajći nadu da će predstava imati dug život. Ova predstava, ironično, već dugo živi u glavama aktera, jer su probe počele prije nepune dvije godine, ali je pandemija premijeru stopirala čak dva puta, a zamjena jednog od glumaca i treći put.
"Ipak, došli smo i mi do premijere i tog velikog finala iz iksa u iks, a prognoze su da će ova predstava bar nekoliko ljudi izvući iz kladionice, da će doći da gledaju, pa kasnije neka se i vrate tamo", ističe Vukosav.
Glumac Aleksandar Runjić šaljivo poručuje da su glumci predstavu spremali i u kladionicama, te da je za autentičan govor u predstavi prokockan i pokoji pozorišni honorar.
"I to je cijena koja se plaća za glumu, ali izvukli smo se", kroz smijeh govori Runjić.
Senad Milanović, sa druge strane, ne vjeruje da će ova predstava uticati na bilo kojeg ozbiljnog kockara, ali da bi bilo dobro da istu pogledaju članovi njihovih porodica, a naročito ljudi na vlasti koji su dozvolili toliki broj kladionica kod nas.
"Bosna i Hercegovina je vodeća u svijetu u broju kladionica po glavi stanovnika. Ima ih svugdje, po tržnim centrima i svim ćoškovima gradova, jedino još fale u školama i na fakultetima i bićemo apsolutni prvaci. Ne mislim da će ova predstava ikoga promijeniti i da će ikoga natjerati da prestane da se kocka. Mislim da to vlasti treba da rade, da im udaraju poreze ili na bilo koji način da smanje broj kladionica. Predstava kao predstava može u vama probuditi nešto i dovesti do neke katarze, a koliko ta katarza drži ljude poslije, to je ogromno pitanje", jasan je Milanović, koji je iznio podatak da je samo u toku prošle godine u BiH milijardu i po KM uplaćeno u kladionice, a da je identična suma u isto vrijeme dug države.
Bojan Kolopić slaže se sa prethodno rečenim, navodeći da će se u predstavi "Ne igraj na Engleze", nažalost, pronaći veliki broj ljudi.
"Kada pričamo o kladionici kao o poroku, mi uvijek spominjemo taj finansijski momenat i to jeste bitno, ali druga je stvar kroz šta prolaze kockari i koliko je to zapravo protraćen život. Sve da se i dobiju pare, da se iz kladionice izađe, što bi se reklo u plusu, sve i da dobiješ deset milijardi KM nakon dvadeset ili trideset godina sjedenja u kladionici, taj život je proćerdan. Kojih deset milijardi može da plati razmišljanje od jutra do mraka ko će da pobijedi, koliki su ti dugovi, koliko tebi dođu. Ljudi se bude i liježu sa tim. Novac jeste važan, ali po mom mišljenju, to što kockari i njihove porodice prolaze psihički je strašno", zaključuje Kolopić.
Na kraju valja istaći da je Kolopićev lik u ovoj predstavi došao do iskrenosti i da je doživio katarzu, a ako ona i ne bude imala terapeutsko dejstvo za bilo kojeg kladioničara, njihovo mišljenje o atmosferi navijanja, o jeziku glumaca, o uzbuđenju prilikom praćenja rezultata i gledanja u teletekst, svakako bi bilo zanimljivo čuti. Zbog toga, kladioničari, trk u pozorište! Ova predstava tiče se vas.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
