Monografija Brankice Radonjić "Dvije decenije od snova satkane" uvjerljiva je slika o 20 godina scenske čarolije u Prnjavoru, ali i o onome što je duže od jednog vijeka prethodilo na amaterskoj dramskoj sceni ovog grada
Kada se snovi ovaplote u stvarnost, onda oni imaju svoj smisao, a onima koji su ih sanjali donose zadovoljstvo koje se ne može mjeriti s bilo kojom drugom nagradom. Upravo to se dogodilo u Prnjavoru, figurativno rečeno - u okviru Dramske scene koja djeluje pod okriljem Opštinskog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta". Ova dramska družina, kojoj je entuzijazam osnovna pokretačka snaga, za relativno kratko vrijeme postala je značajna kulturna činjenica, ne samo u Prnjavoru, nego i na mnogo širem području, pa i na međunarodnoj sceni.
Profesorica srpskog jezika i književnosti, bibliotekarka, pjesnikinja, autorka dramskih tekstova, režiserka, kao i pedagog Brankica Radonjić, duša i srce prnjavorskih dramskih amatera, koji, iako amateri, krajnje profesionalno prilaze teatarskom umijeću, povodom dvadesetogodišnjice djelovanja Dramske scene podigla je pravi pisani spomenik entuzijazmu protkanom ljubavlju.
Priredila je monografiju o dvije decenije djelovanja ovog prisnošću i plemenitim željama čvrsto povezanog kolektiva koji djeluje poput skladno uređene porodice u kojoj generacije djece odrastaju, stiču teatarska znanja i vještine, uče se poštenju i svoju porodicu napuštaju samo onda kada to moraju.
Teško bi neko drugi bolje od Brankice Radonjić napisao cjelovite, činjenicama protkane tekstove, prikupio obimniju dokumentaciju, sjećanja i fotografije, ali bi sigurno potpunije iskazao njen doprinos izrastanju Prnjavora u značajan pozorišni centar jer ona sama, zbog skromnosti, to nije mogla učiniti.
Nije Dramska scena svoju djelatnost počela "na ledini". Radonjićeva je željela (i uspjela) da predoči da Prnjavor ima dugu pozorišnu tradiciju. Koristeći se knjigama Darija Topića (koji je pomno istražio šta je "Bosanska vila" pisala o Prnjavoru), Zdravka Nedovića, Nedeljka Sančanina i drugim izvorima autorka je došla do podatka da je 1888. godine, u okviru svetosavske besjede održane u Prnjavoru, izveden i kratak pozorišni komad "Školski nadzornik" Koste Trifkovića. Čitalac dalje saznaje da je 1890. godine diletantska grupa izvela komad "Nesuđeni" Milana Jovanovića. Samo ova dva podatka, a moglo bi ih se nabrojati mnogo više, potvrđuju da je Prnjavor i prije 13-14 decenija imao razvijen pozorišni život kakav nisu imale ni neke mnogo veće sredine.
Onoliko koliko su joj prikupljeni podaci i prostor u monografiji dozvoljavali, B. Radonjić je u najkraćim crtama oslikala prnjavorsku pozorišnu scenu u periodu sve do završetka rata koji se na ovim prostorima vodio posljednje decenije dvadesetog vijeka, posvećujući posebnu pažnju održavanju festivala amaterskih pozorišta u ovom gradu u godinama poslije Drugog svjetskog rata, kada je kultura u cjelini, pa tako i pozorišna, uzimala više maha. U prnjavorskoj opštini u skladnoj zajednici žive pripadnici dvadesetak nacija, što je i te kako imalo odraza na cjelokupan kulturni, pa tako i pozorišni život, a što je ovlaš naznačeno i u monografiji.
Početkom novog milenijuma Centar za kulturu postaje okosnica svih kulturnih zbivanja, pa je u okviru ove ustanove 2003. osnovan Dramski studio koji je u narednih sedam godina na scenu postavio šest dramskih tekstova. Njihovim izvedbama u svom gradu i na gostovanjima dat je značajan doprinos omasovljavanju pozorišne publike. Od 2010. godine, kada je Dramski studio promijenio ime u Dramska scena, prnjavorski pozorišni amateri, kojima Centar za kulturu i dalje velikodušno ustupa svoj prostor, djeluju u okrilju Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" i od tada do danas na scenu su postavili 55 odabranih tekstova i osam predstava u kojima su učestvovali najmlađi članovi. Imali su bezmalo pet stotina javnih nastupa, od kojih je svaki deseti bio humanitarnog karaktera. Na mnogim pozorišnim festivalima ovjenčani su sa 86 vrijednih nagrada. "Sa ponosom ističemo da su sve predstave Dramske scene SPKD 'Prosvjeta' u Prnjavoru rađene po tekstovima domaćih autora u želji da promovišemo afirmisane, zaboravljene ili tek stasale dramske pisce i njihovu pisanu riječ", rečenica je u monografiji koja zaslužuje posebnu pažnju.
Brankica Radonjić, kao što je rečeno, trudila se da prikupi što više vjerodostojnih i provjerenih podataka, znajući da će tako sliku Dramske scene kojom rukovodi posljednje dvije decenije vjerno prenijeti čitaocu. Nije, međutim, željela da sama svjedoči o dostignućima i uspjesima. Ustupila je prostor i saradnicima iz Prnjavora i gradova u kojima su zaljubljenici u pozorište iz ovog mjesta gostovali. Njihove riječi pohvale, mora se priznati, snažnije odjekuju nego autoričine, valjda zato što je njima bilo lakše da hvale nego priređivačici monografije da se hvali. Za ilustraciju onog šta drugi govore ovdje ćemo navesti samo nekoliko rečenica istaknutog teatarskog poslenika, mr Novice Bogdanovića iz Banjaluke: "Intenzivnih dvadeset godina svjedočimo najljepšoj pozorišnoj bajci koja se ovozemaljski zove: Dramska scena SPKD 'Prosvjeta' Prnjavor.
Iza tog dugačkog imena krije se pravo carstvo iskrene radosti, ljubavi, emocija i prave pozorišne čarolije pod vođstvom nasmijane i radoznale profesorice Radonjić. Bila mi je čast naći se tih dana, na početku 21. vijeka, u Prnjavoru. Snažna i neupitna želja da se u ovom gradu uspostave uslovi za institucionalno bavljenje pozorišnom umjetnošću započela je svoj život i formirano je novo pozorište. Igrajući se snovima, očekivanjima i radoznalošću generacije mladih ljudi stvarale su kulturni mozaik Prnjavora priređujući prekrasne scenske igre i pozorišne predstave dostojno prezentujući mjesto iz kog dolaze."
Autoričinoj bojazni da neće ispuniti očekivanja čitalaca, koja se nazire u kratkom uvodnom tekstu, zaista nema mjesta. Doda li se tome da je monografija bogato ilustrovana fotografijama i faksimilima dokumenata i promotivnog materijala, može se zaključiti da ljubitelji teatarske umjetnosti, ne samo u Prnjavoru, dobijaju dobru knjigu. Treba još samo naglasiti da je ona koncipirana i ostvarena tako da ne samo svjedoči, nego i da kod mladih razvija ljubav prema ovom vidu umjetnosti.
Bio bi grijeh ne spomenuti ovim povodom i činjenicu da je osnivanje i djelovanje Akademije umjetnosti u okviru Univerziteta u Banjaluci dalo veliki doprinos razvoju dramskog života i drugih oblika umjetničkog iskazivanja u Krajini i na mnogo širem području.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.