Pozornica

Pratite nas na Google news

Zijah Sokolović za "Nezavisne": Gluma je čin visokog rizika

Zijah Sokolović za "Nezavisne": Gluma je čin visokog rizika
Foto: N.N. | Zijah Sokolović za "Nezavisne": Gluma je čin visokog rizika
Milan Rakulj

Zijah Sokolović, popularni bh. glumac, gostovao je u Banjaluci na nedavno završenom 18. Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Tu je održao radionicu glume za djecu, posjetioce festivala. Za "Nezavisne novine" pričao je kakva su njegova razmišljanja o glumi i šta kaže o zasad 51 godinu dugoj karijeri.

NN: Držite radionice za djecu i za glumce. Šta je ono na šta posebno skrećete pažnju na svojim radionicama?

SOKOLOVIĆ: Poslije višegodišnjeg istraživanja pozorišta kao terapije za djecu s posebnim potrebama, pozorišta kao pomoći u informisanju djece o društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju, osnovao sam EU projekat "Thearto" u Salcburgu i Zagrebu. Osnovna ideja projekta, pa i radionica za djecu, je da ih naučimo da se služe tijelom, da tijelom govore i pričaju bajke, pjesme i romane svoje mašte... Da na trenutak zaborave telefon. Za jedan dio tog projekta dobio sam "Zlatni lovorov vijenac" Evropske unije. A što se tiče mog profesorovanja na Bruckner univerzitetu u Austriji i radionica za glumce, želim da postavim moguću misao da je glumac sredstvo za neku ideju pisca i režisera. I da tako igrajući ulogu, nizom povezanih sredstava - tijelo, tekst, kostim, šminka, video - pokaže šta taj lik misli ili osjeća, a da gledaoci to mogu pročitati. Dakle, glumačko tijelo ulaskom u prazan prostor započinje predstavu.

NN: Prošle godine obilježili ste 50 godina glumačkog rada, povodom čega ste izveli performans šetajući Sarajevom okovani u daske za giljotinu. Da li daske koje život znače često podsjećaju na daske za giljotinu?

SOKOLOVIĆ: Ti okovi, kojima su u davna vremena okivali kradljivce, lopove, probisvjete i lutalice, su i naslovnica plakata i knjige predstave "Glumac... je glumac... je glumac", koja traje 42 godine i koju uporno igram 1625. put. To je simpatična ironija o položaju glumca nekad i sad i sutra. Ono što je sada možda interesantno, na plakatu su mi skinute gaće. Dodatak sadašnjosti. Taj ludi ulični performans... Vrijeme - 50 godina glumačkog života, prostor - od Centra za kulturu u Jelićevoj, bivše Dječije pozorište gdje sam počeo snivati, do Kamernog teatra 55, odakle sam otišao nepovratno u slobodu slobodnog umjetnika, glumca. Na putu prostora stao sam kod katedrale, kao vjere kojom ljudi dišu, Markala od kojih ljudi uzimaju hranu, poklonio se mjestu gdje je u četverogodišnjoj opsadi Sarajeva pala bomba i ubila stotinu ljudi, i do "vječne vatre", poklonio se palim borcima protiv svakog oblika fašizma. Radnja - kao predstava na sjećanje svih vremena koja sam proveo igrajući druge. Krv. Voda. I cvijeće.

NN: Koliko se profesija glumca razlikovala 1968. godine kada ste počinjali u odnosu na današnje vrijeme?

SOKOLOVIĆ: Nekada glumci su više kao boemi lutali svijetom i razvijali se u osebujnije ličnosti. Imali su snažnije reakcije, a strasti plahovitije. I nisu imali drugih interesa, nego samo glumačkih u i za pozorište. Danas, glumci, ah! Danas su im interesi podijeljeni. Danas glumci imaju dobro odnjegovano tijelo za televiziju i žutu štampu i poneki nacionalistički film. Duša im je slaba i prevrtljiva. Jer, teško da mogu da vjeruju u besmrtnost pozorišta u kojem se pojavljuju zbog kakve-takve plate.

NN: Smatrate da je gluma čin visokog rizika. Šta je najrizičnije u glumi?

SOKOLOVIĆ: Da, gluma je čin visokog rizika. Preuzimaš odgovornost da kao živ čovjek, kao glumac, živom čovjeku, kao gledaocu, probudiš misao ili osjećaj koji mu je negdje zatrpan svakodnevicom. Najrizičnije je ili tužno kada živ čovjek, po zanimanju glumac, glumi zato što voli sam po sebi da glumi, a ne da glumom pokaže šta neki lik misli ili osjeća. Još je rizičnije, za pozorište, kada glumca gledaju u pozorišnoj predstavi, a samo ga prepoznaju sa televizije ili bulevara, a ne kao glumca iz predstave.

NN: Predstavu "Glumac… je glumac… je glumac" igrali ste više od 1.600 puta. Koliko se ova predstava mijenjala prethodnih decenija i godina?

SOKOLOVIĆ: 1.625 puta za 42 godine. Predstava je prošla i djetinjstvo i adolescenciju i godine traženja ličnosti, čak i krizu srednjih godina. Manje-više tekst je ostao isti kao u knjizi, ali ja sam starenjem mijenjao misli ili osjećaje do pojedinih trenutaka u predstavi, do pojedinih riječi i rečenica, pa čak i do dijelova predstave, koje sam preskakao ili dva puta ponavljao. Predstava "Glumac... je glumac... je glumac" ima svoj paralelni život sa mojim pravim životom. Tekst je preveden na njemački, francuski, poljski, engleski, italijanski jezik. Premijerno je igran u Beču, te Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, Njujorku, Sidneju, Rimu...

NN: Igrali ste u predstavi Ateljea 212 "Pošto pašteta", koju je pisala Banjalučanka Tanja Šljivar. Kakva je bila sudbina ove predstave?

SOKOLOVIĆ: Tanja Šljivar je mladi čovjek koji želi da stari u ovim prostorima i ima pravo da svoj stav o realnosti, svoju misao i osjećaj izrazi kroz pisanje, koje će se pretvoriti u predstavu u režiji Snežane Trišić. Ali u populizmu najčešće neznalice laju na umjetnost koja se bavi stvarnošću, jer ne razumiju ni svoju, a kamoli pozorišnu. A onda u nacionalizmu, lovci na ličnu dobit,  panično žele da tu istu naciju zaštite od bilo koje vrste umjetnosti, samo da bi dobili svoj planirani materijalistički i stranački ulov. Dakle, primitivci i nacionalisti su pokušali srušiti pozorišnu, umjetničku ideju, Tanjinu ideju, da se na mesnici ne može graditi hram. Poslije je, ipak, predstava igrana na kartu više u Ateljeu 212 dok je sami glumci nisu sklonili.

NN: Slobodni ste umjetnik još od 1983. godine, a danas živite na relaciji Beč - Zagreb - Sarajevo - Beograd, istovremeno igrajući na raznim kontinentima i meridijanima. Gledate li na svijet kao na globalno selo i da li se vodite Aristotelovom krilaticom "Domovina je tamo gdje mi je dobro"?

SOKOLOVIĆ: Svijet je velik, beskrajan, lijep i ružan, tragičan i komičan i zato vrijedi u njemu provesti jedan od života. Još ako imaš ili misliš da posjeduješ neku slobodu, onda slobodnoj sreći nema kraja. Ja znam gdje sam rođen - Sarajevo. Ja znam da ima neki dio Bosne kojem pripadam i koji me prihvata. Ja sam odlučio da glumom pokazujem i govorim o svijetu u kojem se krećem. I zato je moja domovina svako prazno mjesto gdje se može stvarati pozorište i igrati glumom.

NN: Kakvo je Vaše mišljenje o pozorišnim festivalima?

SOKOLOVIĆ: Svaka pozorišna predstava, svaki pozorišni festival je praznik stvarnosti postojanja. Ima li išta ljepše od toga da glumci putuju u druge prostore da igraju tamo neke nama bliske nepoznate, a prepoznatljive ljude. Da tamo neki ljudi obuku odijela i naprave frizure, organizuju vrijeme i možda besplatne karte, a i to je veselje, i da dođu na pozorišnu predstavu i da vjeruju glumcima koji glume. To je savršenstvo ove naše svakodnevice. Svi se krećemo. Zakon prirode. Svi na pozorišnim festivalima su mali spermatozoidi i ko zna šta i kada će iz njih nastati.

NN: Sa Vašom kćerkom Selmom Parisi sarađivali ste na predstavi "Demokracija". Danas kada je nadaleko uspješna znamo da podržavate njen rad, ali da li je ispočetka kod Vas postojao otpor ili podrška prema činjenici da će Vam se i kći baviti teatrom?

SOKOLOVIĆ: Selma Parisi je bila suosnivač "Thearto" projekta u Salcburgu, dramaturg i pisac u "Thearto" projektu u Zagrebu. Kao samostalna, kao pisac, dobila je nekoliko velikih nagrada u Austriji, Njemačkoj i Hrvatskoj za svoje tekstove. Bilo je veliko zadovoljstvo do kraja granica hedonizma gledati kako neko lijepo biće, moja najstarija kćerka, gradi svoj stav do svijeta, do ljudi u potrazi za srećom.

NN: Predstava "Demokracija" dio je projekta koji podržava Evropska unija. Koja je stvarna moć pozorišta i društvenog angažmana u pozorištu?

SOKOLOVIĆ: Kada si u nacionalizmu, onda si često slijep i gluh jer je nacionalizam bolest. Hoću reći, kada si bolestan nije ti ni do čega, a još manje do pozorišne umjetnosti koja želi da ti kaže zašto ne vidiš i ne čuješ. Zato smo u nekoliko gradova u Srbiji kao predstava sa naslovom "Demokratija" bili zabranjeni. Pozorište ima apsolutnu moć, zato je i opljačkano od strane vjere i politike i stavljeno na mjesto površne i priglupe zabave. Pozorište danas jeste u okovima, optuženo kao lopovi, kradljivci stvarnosti.

NN: Kakvo je Vaše sjećanje na "Nedjeljni zabavnik" i u kojoj mjeri su danas na televizijama zastupljene obrazovno-zabavne emisije?

SOKOLOVIĆ: "Nedjeljni zabavnik" je bio radnja u nekoj prošlosti u vremenu socijalizma, prostoru nekadašnje Jugoslavije, ako se ime smije pominjati. Tada nam je to trebalo i zato pamtimo. Sada pamtimo šta nemamo, a treba nam. Tako nam treba.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije