Vizuelna umjetnost

IN MEMORIAM: Borislav Aleksić

IN MEMORIAM: Borislav Aleksić
Foto: N.N. | IN MEMORIAM: Borislav Aleksić
N.N.

Treba imati i sreće, na životnim raskrsnicama i isprepletenim sudbinama, i upoznati ljude koji će vam postati tako potrebna životna i prijateljska vertikala, svaki susret učiniti nezaboravnim i s još većom željom za ponovnim viđenjem.

Pripadam onoj generaciji učenika u Školi za primijenjene umjetnosti u Sarajevu,  davnih šezdesetih godina prošlog vijeka, koji su imali sreće da upoznaju mladog, darovitog i komunikativnog profesora Borislava Aleksića, predanog svom pedagoškom pozivu, taktičnog i senzibilnog pri svakoj izgovorenoj riječi, njegove korekture razotkrivale su nam suštinu umjetničkog pristupa u stvaralačkom procesu, njegovim dolaskom shvatili smo suštinu svjetlosti, a to je vertikala umjetnosti.

Borislav Aleksić, jedan od najznačajnijih grafičara, slikara i pedagoga na srpskom kulturnom prostoru, rođen je 1936. godine u Sarajevu, završio je Školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu 1955. godine, te Akademiju primenjene umetnosti u Beogradu 1958. Bio je profesor u Školi za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, a potom jedan od osnivača i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (1972-1982).

Njegova umjetnička i izlagačka karijera započinje 1960. godine. Dosljedan svojim životnim, stvaralačkim i moralnim načelima, izoštrene čulnosti i visokoestetskih kriterija, Aleksić ostvaruje onu najbitniju sintezu unutrašnjeg duhovnog poimanja sopstvene filozofije života i taktilne transformacije istog u nove, originalne i samo njemu specifične likovne forme. Njegov čuveni ciklus "Put u ništa", koji je trajao do posljednjeg dana, jeste antologijski, jeste jedan od najznačajnijih u našoj savremenoj umjetnosti, što potvrđuje i međunarodna nagrada Grand Prix na III bijenalu grafike u Firenci (1972), Nagrada ULUBiH-a (1973) i Dvadesetsedmojulska nagrada SRBiH (1975).

Grafičke tehnike, pa i sam tehnološki proces, možda najbliže Aleksićevom senzibilitetu, su dugotrajan proces, skučenih mogućnosti korigovanja, savršena disciplina u realizaciji bakropisa i odštampanog grafičkog lista, koji mu je pružao dovoljno vremenskog prostora da svoju umjetničku ideju dovede do perfekcije, jer ništa nije prepuštao slučaju. Upravo zbog te savršene samodiscipline u svom stvaralačkom procesu, njegovi grafički tiraži su svedeni na minimum, ali njihova umjetnička vrijednost dosegla je najvišu ljestvicu grafičke kulture.

I ako njegov grafički opus kvantitativno nadmašuje slikarski, to ne umanjuje vrijednost i značaj slikarskih djela, jer Aleksić je uvijek na visini svog umjetničkog zadatka, bez obzira na upotrebu tehnološkog procesa, a njegova poetika je uvijek obojena prepoznatljivim Aleksićevim senzibilitetom.

Borislav Aleksić pripada onim autorima koji svojom skromnošću žive tiho i nenametljivo, uvijek daju prednost umjetnosti nad imenom, ali zbog svoje hipersenzibilnosti duboko osjećaju i preživljavaju sve naše životne i društvene sudbine. Pri izbijanju građanskog rata devedesetih i raspada SFRJ, potpuno se povukao iz javnog života. Naša regionalna tragedija ostavila je duboke tragove i ožiljke na njegovoj duhovnoj sferi.

Dovoljno svjestan nacionalne pripadnosti, a isto toliko kosmopolita, kao što je i njegova umjetnost. Bez obzira na samoizolaciju autora, bio je red i naša obaveza da još za života bude realizovana retrospektivna izložba u nekom od muzeja Republike Srpske.

Kao njegov učenik u srednjoj školi imao sam privilegiju da budem i kolega Bore Aleksića na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, od koga sam dobio poziv poslije završetka studija na ALU u Beogradu da budem njegov asistent. Vjerujem da veće časti nema već kada vas pozove profesor da mu budete saradnik na tako osjetljivom pedagoškom zadatku. Iako nisam imao nikakvu želju da se bavim pedagoškim radom, moje poštovanje prema bivšem profesoru i njegova vjera u moje predispozicije, na mojoj životnoj raskrsnici, prihvatio sam ponuđeni put i nadam se da sam opravdao ukazano povjerenje moga dragog profesora, kolege i prijatelja.

Životne sudbine su nam se ispreplitale skoro punih šezdeset godina, uz obostrano uvažavanje i poštovanje, štiteći dostojanstvo umjetnika i umjetnosti, naši stvaralački ciklusi igrom slučaja podudarni su u shvatanju života, tvoj, dragi moj profesore i prijatelju; "Put u ništa", i moj; "Put ka nebu", oba su metafora vječnosti i pokušaj da dosegnemo univerzum.

Zbogom, dragi moj profesore i prijatelju Aleksiću, počivaj u miru.

Piše: Akademik Milivoje Unković

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije