Žana Vukičević, istoričarka umjetnosti, nakon šest tekstova o slikarstvu iz banjalučke Gimnazije objavljenih u "Nezavisnim", našoj redakciji ustupila je i rad "Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima i 'kooperant' Grga Antunac", koji objavljujemo u osam nastavaka.
7. Propadanje i obnova
Smatra se da glavni uzrok degradacije Spomenika palim Krajišnicima na Šehitlucima leži u izboru neodgovarajućeg materijala za klimatske uslove ovoga kraja. Korišten je bijeli kamen iz kamenoloma "Veselje" na Braču koji je poznat po svojoj ljepoti i kvalitetu, ali je osjetljiv na mraz i temperaturne oscilacije, zbog čega je ubrzo došlo do razaranja njegove strukture i pojave pukotina i ljuspanja. Da je postojala svijest o mogućem problemu zbog upotrebe neadekvatnog kamena ukazuje izvještaj Komisije za reviziju o investicionom programu GO-a SBNOR-a BiH za izgradnju Spomenika palim borcima Bosanske Krajine, gdje je navedeno: "S obzirom na to da je za izradu spomenika, stepenica i pločnika platoa predviđen brački kamen, Komisija smatra, pošto neke vrste ovoga kamena nisu postojane na mrazu, da je potrebno prilikom realizacije programa voditi računa o tome da se koristi kamen samo iz onih majdana sa otoka Brača gdje se nalazi kamen koji je postojan na mrazu". Ova napomena stoji i u Rješenju kojim je Izvršno vijeće odobrilo investicioni program 1958. godine.
Prema Augustinčićevoj preporuci, smatrajući ga "najsolidnijim i najjeftinijim za ovaj posao iz vlastitog iskustva", isporuka, dobavljanje i ugradnja sveg kamena potrebnog za izgradnju spomenika povjerena je "Jadrankamenu", u čijoj ponudi stoji da će spomenik biti izrađen od bijelog bračkog kamena "prima kvalitete". Betonsku konstrukciju spomenika izvelo je Građevinsko preduzeće "Krajina" iz Banje Luke, a prema projektu arhitekte Drage Galića iz Zagreba. Samo deset godina nakon otkrivanja banjolučki "Glas" objavio je da "spomenik umire i to umire brzo", nastavljajući: "On se raspada. Reljefi s njega opadaju. Kamen puca, pukotine se šire, otpadaju oplate. Nije daleko vrijeme kada će on predstavljati gomilu betona i sjećanje na jednu lijepu zamisao". Iz istog novinskog članka saznaje se i da je prilikom izrade spomenika načinjeno više grešaka, prvenstveno jer se radilo na brzinu i u veoma teškim kišovitim uslovima, pa je na vlažnu betonsku osnovu stavljena obloga od kamena čime je vlaga konzervirana. Prema Augustinčićevom mišljenju, uzrok što je brački kamen na Šehitlucima reagovao drugačije nego na drugim objektima u sličnim klimatskim uslovima jeste taj što vjerovatno nije ispoštovana procedura da kamen nakon vađenja iz zemlje "odleži" nekoliko mjeseci prije obrade ili je isporučen sa sitnim unutrašnjim pukotinama. Njegova prvobitna želja bila je da se spomenik izvede od znatno skupljeg jablaničkog granita čuvenog po svojoj otpornosti i dugovječnosti, ali to zbog ograničenih finansijskih sredstava nije bilo moguće, a brački kamen je odabran po odluci "uticajnih ljudi".
Zanimljiv podatak o razmatranju izbora materijala za spomenik sadrži članak "Banjalučkih novina" iz aprila 1954. godine, u kojem se najavljuje da će biti izgrađen od mermera iz Čelinca gdje će tokom iste godine biti otvoren kamenolom, a da je sam Augustinčić izuzetno zadovoljan kvalitetom kamena iz ovog lokalnog nalazišta u blizini Banje Luke. Navodi se i podatak da tek predstoji ispitivanje strukture kamenoloma i da je potrebno utvrditi da li se "mermer nalazi u velikim gromadama, ili je možda ispresijecan tanjim naslagama". Izostaje objašnjenje zašto se od ove namjere konačno odustalo, a ono je, vjerovatno, da se komadi iz tog kamenoloma nisu mogli dobiti određenih dimenzija i u potrebnim količinama. Danas se nameće pitanje u kakvom bi stanju bio Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima da je za njegovu izgradnju zaista korišten lokalni mermer primjeren klimatskim uslovima ovoga kraja, dok riječi koje je Josip Broz Tito izgovorio nakon polaganja vijenaca na spomenik, a prilikom svoje posjete Banjoj Luci 1966. godine, djeluju ironično proročanske: "Krasno ste mjesto izabrali za ovaj spomenik. Mislim da je to najveći spomenik u Jugoslaviji. Dok se kamen navikne na ovo podneblje izgledaće još ljepše".
Tokom 1975. godine započete su pripreme za cjelokupnu sanaciju spomenika, kojom je prema nalogu Skupštine opštine Banja Luka rukovodio Institut za ispitivanje materijala Banja Luka. Za obavljanje kamenorezačkih radova sklopljen je ugovor sa "Jadrankamenom" iz Splita, a Institut građevinarstva iz Zagreba sprovodio je kontrolu kvaliteta isporučenog kamena ultrazvučnom metodom u kamenolomu na Braču, kao i neposredno prije montaže, tj. nakon "odležavanja" kamena preko zime na objektu spomenika. Prema podacima Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske izvedena je: potpuna izmjena platoa i stepeništa ispred spomenika; oblaganje spomenika novim kamenim pločama izuzev prednje strane; izmjena oko 30 m oštećenih reljefa i konstruktivno ojačanje i građevinska sanacija unutrašnjosti mauzoleja. Prema Augustinčićevom ovlaštenju restauraciju i zamjenu oštećenih reljefa izveo je vajar Vladimir Herljević za Zadrugu likovnih umjetnika Hrvatske "LIKUM". Na kraju, zaključeno je da je sanacija uspješno sprovedena, a s obzirom na stanje spomenika poslije zemljotresa koji je pogodio Banju Luku 1981. godine.
Posebnu pažnju privlači podatak da je "Jadrankamen" najprije odbijao da se ugovorom obaveže na garanciju od 15 godina za kvalitet ugrađenog kamena, na čemu je insistirao Institut za ispitivanje materijala Banja Luka. Osim toga, rok za završetak sanacije spomenika - 30. septembar 1976. godine morao je biti pomjeren zbog nemogućnosti "Jadrankamena" da u ugovorenom vremenu isporuči dovoljno velike blokove "zdravog" kamena za izradu reljefa, čime bi se zadovoljile vajarske specifikacije Vladimira Herljevića, ali i traženi nivo kvaliteta od strane Instituta građevinarstva iz Zagreba. Zbog toga je razmatrana mogućnost da se novi reljefi izvode spajanjem dvaju ili više manjih dijelova u jednu cjelinu. Ovo navodi na zaključak da je kasnih 1950-ih godina kada, po svemu sudeći, nije sprovođena ultrazvučna kontrola kamena, a usljed kašnjenja i pritiska da se radovi završe u roku, postojala velika mogućnost da je "Jadrankamen" dostavljao klesarima komade sa već postojećim sitnim pukotinama, što je ubrzo izašlo na vidjelo u dodiru sa surovom klimom na Šehitlucima. Mijenjanje "kamenog ruha" spomenika završeno je 1978. godine, i to ovaj put "temeljnije, a razlika od prijašnjeg postavljanja je u tome što se između izolacije i novog sloja ostavlja prostor kojim se omogućuje strujanje vazduha, a time i sušenje kamena nakon kiša". Kako "Glas" dalje navodi, "nakon postavljanja zaštitnog namaza, tvrdi se da će Spomenik zadržati lijep izgled daleko više od garantnog roka od petnaest godina, koliko daje 'Jadrankamen'".
Pročitajte još: