Žana Vukičević, istoričarka umjetnosti, nakon šest tekstova o slikarstvu iz banjalučke Gimnazije objavljenih u "Nezavisnim", našoj redakciji ustupila je i rad "Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima i 'kooperant' Grga Antunac", koji objavljujemo u osam nastavaka.
6. Spomen-mauzolej bez kosturnice
Tokom izgradnje Spomenika palim Krajišnicima najviše izmjena, nedoumica i problema javilo se u vezi sa funkcijom i izgledom unutrašnjeg prostora, što je pitanje koje je do kraja ostalo neriješeno. Enterijer spomenika sastoji se od tri međusobno povezane prostorije: ulaznog hola, centralne dvorane i servisnog prostora. Najveća je centralna dvorana koju oblikuju tanki monier zidovi, zasvedena bačvastim svodom, u dnu blago lučno završena, a sa ulaznim holom i servisnim prostorom povezana dvostrukim otvorima. Prema Augustinčićevoj zamisli, tu je trebalo da se nalazi kosturnica palih narodnih heroja, dok bi na zidovima bile freske sa detaljima borbe naroda Bosanske Krajine. Planirano je da ih izvede slikar i predsjednik Savezne narodne skupštine Moša Pijade, koji je u međuvremenu preminuo. Na sjednici Odbora za izgradnju Spomenika palim borcima Bosanske Krajine, održanoj u Banjoj Luci 5. novembra 1959. godine, kojom je predsjedavao Đuro Pucar Stari, jednoglasno je odbijena ideja o kosturnici, jer bi njeno formiranje podrazumijevalo ekshumaciju brojnih posmrtnih ostataka narodnih heroja iz krajeva u kojima su sahranjeni i prenošenje u zajedničku grobnicu na Šehitlucima, što bi naišlo na otpor od strane porodica poginulih.
Odustajanjem od kosturnice otvoren je problem namjene i funkcionalnosti mauzoleja budući da je zajednička grobnica palih heroja, prema Augustinčićevom mišljenju, činila simboličko jezgro koncepcije spomenika i bila zamišljena da bude glavnim razlogom zbog kojeg bi ga ljudi posjećivali. Smatrajući da, ako se unutra niko ne sahrani, spomenik gubi od svoje vrijednosti, Odbor je posegnuo za pronalaženjem alternativnih načina da se zadovolji njegov mauzolejski karakter, kao što je prijedlog da se na sredini unutrašnjeg prostora postavi stećak koji bi simbolizovao grob svih nastradalih boraca u NOB-u. Pored stećka u mauzoleju je trebalo da bude izložena i knjiga poginulih boraca Bosanske Krajine, za koju je Augustinčić predložio da ima listove od bakra ili aluminijuma i na njima ugravirana imena boraca, kratku legendu na listovima od srebra, te korice od kože ukrašene figurama na temu NOB-a. Međutim, ove ideje o rješenju enterijera spomenika nisu realizovane do svečanosti njegovog otkrivanja 27. jula 1961, a potrebna sredstva nisu obezbijeđena ni naredne godine. Premda se finansijski aspekt neuspjeha ovih prijedloga ne može zanemariti, čini se da se prvenstveno radilo o bezuspješnim pokušajima modifikovanja Augustinčićeve nerealno postavljene prvobitne zamisli, od kojih se na kraju odustalo.
Sa druge strane, ključni faktor koji je omeo dovršavanje spomenika bilo je prodiranje vlage u njegovu unutrašnjost koje se javilo i prije same ceremonije otkrivanja. Freske sa prizorima iz istorije, života i borbe naroda Bosanske Krajine trebalo je da naslika Ismet Mujezinović i saradnici Vilko Šeferov, Ivo Režek i Frano Baće, sa kojima je potpisan ugovor i naveden 20. jul 1961. godine kao rok za završetak svih radova. U članku "Krajiških novina", objavljenom 19. juna 1961. godine, navodi se da je kišovito vrijeme usporilo radove na izgradnji spomenika, da njegovo unutrašnje uređenje slabo napreduje i da najvjerovatnije neće biti gotovo na vrijeme, jer usljed vlažnih zidova Mujezinović nije započeo slikanje fresaka. O tadašnjim prilikama i problemima koji su se javili svjedoči i dopis koji je Augustinčić uputio direktoru "Jadrankamena" 15. septembra 1961. godine, sa žalbom da je čitava unutrašnjost "vanredno slabo, a na mjestima i strahovito loše izvedena" i tražeći da se ovi radovi izvedu ponovo. Već krajem 1962. godine utvrđeno je da je potrebna rekonstrukcija ventilacionog sistema u mauzoleju, jer je postojeća ventilacija sa malim otvorima za zračenje bila nedovoljna, što je onemogućavalo izvođenje fresaka i njihovu postojanost, te da je plafon na pojedinim mjestima "podmjehurio".
Zidna dekoracija u mauzoleju izvedena je tek 1988. godine prema kartonima-crtežima i skicama za freske Ismeta Mujezinovića, koji je u međuvremenu preminuo, a radio ih je u periodu od 1956. do 1958. godine. Time je "upotpunjena umjetnička vizija Spomenika palim Krajišnicima na Šehitlucima" i njegova unutrašnjost konačno postala dostupna za posjetioce na 22. april - Dan oslobođenja Banje Luke. Prema prijedlogu Ismetovog sina Ismara, ovi crteži prenijeti su tehnikom sitoštampe na ploče od kamena iz Posušja. Na manje ploče, dimenzija 35 x 35 cm, nanošeni su segmenti Mujezinovićevih kompozicija, a zatim su te ploče složene u veće cjeline koje se u vidu tri zidna platna, dva duža bočna (11,15 x 3,85 m) i jedan kraći centralni (2,40 x 3,85 m), prostiru u unutrašnjosti mauzoleja. Prema riječima Ismara Mujezinovića, "kompozicija crteža je sačinjena od približno 1.000 figura koje su trebale da objasne ratne događaje u Krajini. Da bi se sačuvala izvornost Ismetovih crteža, predložio sam da se crteži sitotiskom sa originala prenesu na kamene ploče i da se tako sve prenese na zid. U tom slučaju je crtež ostao u svom originalnom izgledu, a sve je doslovno prema Ismetovoj ideji preneseno na zid. Postupak je po mojoj želji izveo Mehmed Akšamija".
Pročitajte još: