Akademska slikarka Nina Babić poznata je kao neko ko se kroz svoju umjetnost bavi i aktivističkim djelovanjem. Svoj intimni doživljaj stvarnosti u kojem kao umjetnica osluškuje stanje u društvu prezentuje kroz svoja djela, pokušavajući da riješi određene probleme savremenog društva.
Ništa drugačije neće biti ni sa novim radovima koje će prezentovati na izložbi "Nasilje u nasljeđe?", koja će biti otvorena 15. jula u 20 časova u Velikom izložbenom salonu Banskog dvora u Banjaluci. Ova izložba predstavlja novi ciklus djela: slike i objekte, koja su nastajala tokom posljednje dvije godine, a posvećena su problemu rodno zasnovanog nasilja.
U intervjuu za "Nezavisne" Babićeva govori upravo o ovoj izložbi, ali i o tome koliko smo zapravo spremni da se na pravi način suočimo s problemima kao što je zlostavljanje.
NN: Rekli ste da svojom izložbom "Nasilje u nasljeđe" želite da ukažete na problem rodno zasnovanog nasilja. Koliko je važno da se kroz umjetnost obrađuju ovakve teme?
BABIĆ: Umjetnost, bilo da govorimo o likovnoj, pozorišnoj, muzičkoj, ili npr. književnosti, treba da se bavi ovakvim i sličnim temama. Umjetnost je oduvijek bila način komunikacije, bilo da umjetnik (iz bilo koje umjetnosti) iznosi svoje intimne procese ili društvene probleme. Radi se o promišljanju i prije svega glasnoći. Umjetnost teži da bude glasna, da određeni problemi ne postanu samo riječ koja će jednom rečena negdje ispariti, nego da se ta riječ, taj problem na neki način materijalizuje i da ga kao takvog jasnog predstavimo publici. Kada publika vidi, pročita, čuje, to ulazi u njenu svijest i oni postaju svojim promišljanjima pomagači u rješavanju određene problematike, kao ova recimo. Problem rodno zasnovanog nasilja čini mi se da nikako ne uspijeva da pokaže svoju jačinu, čini mi se da društvo ne shvata ozbiljnost ovoga, negdje to čujemo, usput pročitamo, ali nikako da reagujemo kao društvo. Mislim da bismo mi umjetnici trebalo da preuzmemo jedan dio odgovornosti, da svojim djelima iskomuniciramo i pokažemo, svako na sebi svojstven način, stvarne probleme kao što je ovaj.
NN: Kao umjetnica koja živi i stvara u ovo vrijeme, šta želite da pokažete ljudima? Da li ste više posvećeni tradicionalizmu ili savremenim tokovima?
BABIĆ: Negdje na početku mog stvaralaštva ja sam se našla u tradicionalnom izrazu, tj. stafelajnom slikarstvu. Međutim, čini mi se da je u današnje vrijeme veliki pritisak na nas umjetnike da se povinujemo savremenim tokovima umjetnosti. Savremena umjetnost nam pruža toliko novih medija, novih pristupa umjetnosti, slobodi izraza prije svega i bezbroj mogućnosti. Ali ponekad mi se čini da umjetnici, pogotovo mladi, pod velikim pritiskom koji im savremeni tokovi umjetnosti nameću pokušavaju da svoja lična djela isključivo rade u savremenim medijima, birajući sredstvo izraza po popularnosti, a ne po svom ličnom senzibilitetu i osjećaju. Kroz moje stvaralaštvo veći dio je izraz kroz tradicionalne medije iz razloga što sam nekako osjetila i osjećam da je to moj lični izraz i najugodnije se osjećam u njemu, i tim, da kažem rječnikom, najbolje mogu iskomunicirati s publikom. U suštini, ja pokušavam da sliku pretvorim u koncept, i likovnim jezikom objasnim svoje procese, angažovanja i propitivanja o određenoj tematici koju obrađujem. To naravno ne znači da bježim od savremenih tokova, sama slika može biti savremena, ali određena problematika kojom se u datom momentu bavim sama izabere svoj medij i tok kojim će da ide.
NN: Umjetnička djela koja ćete predstaviti banjalučkoj publici nastajala su u protekle dvije godine Vašeg rada. Koliko je bilo teško i zahtjevno raditi na ovoj izložbi i odabranoj temi?
BABIĆ: Kada se obrađuje ovako zahtjevna i teška tema, samo istraživanje i rad su jako teški. Prije svega ovdje se ulazi u intimne procese pojedinaca, zatim u propitivanje same tematike, propitivanje društva u kojem je ta tema popriličan tabu te pronalaženje uzroka i odgovora na taj problem. Najzahtjevniji dio ovog projekta je bilo samo istraživanje. Kad kažem istraživanje, mislim na primanje različitih ispovijesti pojedinaca (u ovom slučaju žrtava nasilja), njihove borbe i iskustva, zatim pokušaji da se pronađe izvorni uzrok. Istraživanje je počelo sa mnogo pitanja, zato je i naziv projekta u stvari i upitna rečenica, gdje i ja kao autor pitam i preispitujem izvorne okidače ovog problema. Rad i sama realizacija projekta su proizvod svih mojih promišljanja, svih iskustava koje sam spoznala u svom istraživanju, tako da je on bio zahtjevan u toj mjeri da su moje misli i fokus maksimalno bili usmjereni da kroz finalni rad i publika može da osjeti, a i da sama propituje i preispituje problematiku koju im predstavljam.
NN: Šta je osnovno što želite da izazovete u ljudima? Koja emocija je u pitanju i šta za Vas znači "uspješna izložba"?
BABIĆ: U ljudima želim da izazovem buđenje. To znači da želim da ih osvijestim, želim da se suoče sa stvarnom necenzurisanom stvarnošću i istinom. Nasilje je ružno, i tu se stavlja tačka. Posljednjih godina, čini mi se, kada je bila riječ o zaustavljanju nasilja nad ženama, nekako je sve prikazano "zapakovano". Mi kao pojedinci, kao dio društva, a i kao ljudska bića, imamo neku dozu empatije, ali kako nismo suočeni sa zaista surovom istinom onda ne možemo ni u potpunosti da osjetimo težinu toga. S ovim projektom cilj mi je da pojedinac zaista osjeti težinu problema, da na neki način bude toliko surovo suočen sa nasiljem, da bi mogao da osjeti procese kroz koje prolaze žrtve nasilja. Da bi ijedan projekat bio uspješan, samim tim i izložba, posmatrač mora da osjeti istinu, da autor iskomunicira sa publikom na način da publika zaista vjeruje autoru i da se poistovjeti s njim. Povjerenje koje se tu stvori je najjača veza između autora i publike.
NN: Koliko je teško pronaći i održati granicu u umjetnosti između patetike i emocije, prenaglašavanja i detaljno ispričane priče?
BABIĆ: Neodlaženje u patetiku je stalan izazov za umjetnika. Svaki umjetnik kroz svoje djelo pokušava da da dio sebe publici, otvara se, otvara svoje najdublje emocije, kroz svoje radove prikazuje i svoje strahove i težnje i promišljanja. Kada pričamo o nekim najdubljim ljudskim emocijama mala je granica do patetike. Ponekad umjetnici u težnji da to zaista dobro objasne publici odu od svog stvarnog osjećaja prevelikim preispitivanjem da li će to biti jasno publici kojoj je djelo namijenjeno, te onda prenaglašavaju. Čak i preveliko preispitivanje dovodi do patetike jer mislimo da naša stvarna istina nije dovoljno jaka i glasna. Kada stvari zaista prikažete onako kako jesu onda tu patetika nema prostor. Treba da pokušamo da spriječimo banalizovanje stvari pa tada dolazimo i do sprečavanja patetike.
NN: U gradu na Vrbasu poznati ste kao neko ko djeluje kao angažovani umjetnik. Planirate, pored ove izložbe, u skorije vrijeme i neke nove performanse koji će skrenuti pažnju javnosti?
BABIĆ: Moji misaoni procesi su uvijek aktivni, kad kažem to mislim da kao ljudsko biće konstantno primam nove informacije i proživljavam nova iskustva. Oduvijek vrlo intenzivno razmišljam o problemima s kojim se pojedinac, a i društvo, u vremenu u kojem živimo suočava pa samim tim se suočavam i ja. I mnogo stvari me se dotiče, pokušavam da im nađem uzrok, da razumijem zašto se neke stvari dešavaju ili ponavljaju. Moje stvaralaštvo se od samog početka bazira na odgovornosti da ja kao umjetnik pokušam da nađem odgovore na probleme s kojima se suočava naše društvo u dobu u kojem živimo. Osjećam veliku odgovornost da zabilježim sve bitno što se dešava u vremenu u kojem živim. Novi projekti su tu, u procesima, i uvijek se desi neki okidač koji odredi sljedeću tematiku s kojom ću se baviti.
NN: Smatrate li da je kod nas neophodno raditi i na edukaciji publike za umjetnost? Koliko su, iz Vašeg iskustva, naši ljudi uopšte upoznati sa pravom vrijednošću umjetničkih djela?
BABIĆ: Ne možemo pričati samo o edukaciji publike za umjetnost. Umjetnost je vrlo kompleksna jer kroz nju se provlače mnoge druge nauke i saznanja. Mi treba da radimo na edukaciji generalno, da otvorimo vidike generacijama koje dolaze. Treba da ih naučimo i da razmišljaju jer umjetnost prije svega ne traži samo pukog posmatrača kome će nešto biti lijepo ili ne, nego traži kritiku, promišljanje, kritičko mišljenje, analizu. Edukovati nekog znači naučiti ga da razmišlja i donosi svoje zaključke, ne samo nužno da kopira nešto. Još jedan veliki procenat publike procjenjuje umjetničko djelo na osnovu čisto estetskog faktora, i dobro, mogu to razumjeti. Ali treba naučiti da je umjetnost mnogo više od same estetike lijepog. Umjetnost treba da nas dotakne, podstakne neke procese u nama koje možda ni sami nismo bili svjesni da posjedujemo. Kad se kao društvo otvorimo prema umjetnosti na taj način, tad ćemo i vidjeti pravu njenu ljepotu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.