Ukoliko se nudim kao umjetnik, imam status ulične prostitutke, kada neko vidi da sam dobar slikar, nivo mi se podiže na status "call girl", a ukoliko bi neki biznismen izabrao da investira u moja djela, onda bih postao sponzoruša, kaže slikar Viktor Majdandžić.
Izložba njegovih djela, koja obuhvata posljednje dvije decenije Majdandžićevog stvaralaštva, biće otvorena večeras s početkom u 20 časova u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci.
Slikar, koji već četiri decenije živi i stvara u Holandiji, "posljednju" samostalnu izložbu imao je u ovoj instituciji 1984. godine, a njegova djela dio su fundusa MSU RS.
Ovaj zanimljivi umjetnik, koji je cijeli život posvetio slikarstvu, uspio je da oko osamdeset djela, koliko će biti postavljeno na izložbi u Banjaluci, iz Holandije doveze u svom privatnom automobilu.
U intervjuu za "Nezavisne" govori o svom umjetničkom životu u Holandiji, radu sa psihijatrijskim bolesnicima, ali i umjetnicima koji su ga inspirisali.
NN: Izložba Vaših djela, koja je postavljena u MSU RS, obuhvata radove inspirisane geometrijskim oblicima i formama, koji čine okosnicu Vašeg umjetničkog stvaralaštva. Zašto ste se odlučili za tu formu?
MAJDANDŽIĆ: Da bi neki rad danas izazvao pažnju, umjetnici moraju praviti neke šale, kritike ili nešto bizarno, nešto što ljude šokira. Međutim, ja već 50 godina idem svojim putem. Prije pedesetak godina, na završetku studija na Političkoj akademiji u Beogradu, otišao sam u Holandiju da vidim njihovu umjetnost, te sam bio pred izborom da li da idem putem koji je otvorio Mondrijal, apstrakcija vertikale i horizontale, dakle pojednostavljena umjetnost ili putem Van Goga, koji je išao iz osjećaja pa čak i očaja, a jedan kolega mi prije nekoliko godina reče da sam to spojio. Počeo sam geometrijom i sveo sam je na tri najjednostavnije moguće kombinacije kvadrata. Nisam želio da se bavim prolaznom umjetnošću, iz tih razloga sam u svoju umjetnost uvodio nešto što je nepredvidivo, nešto što ne može da se kontroliše, na kraju krajeva nešto što nećemo da kontrolišemo, već dozvoljavamo da se desi. Tako da sam ja više uvodio to nekontrolisano u moje slike.
NN: Šta Vas je to privuklo likovnoj umjetnosti, kako ste se uopšte opredijelili za nju?
MAJDANDŽIĆ: Prvo sam završio studij međunarodne trgovine i ekonomije, a veoma me zanimala filozofija, Marksove teorije i slikarstvo, tako da sam tu opet bio pred izborom. Poznato Marksovo djelo "Kapital" sam proučavao nekih pet godina i nije me samo zanimao sadržaj, već mi je bilo važnije da razumijem strukturu njegovog teksta. I otkrio sam da su te strukture, jedne muzičke simfonije. "Kapital" počinje sukobom konkretnog i apstraktnog rada. Konkretni rad stvara upotrebnu vrijednost, a apstraktni tržišnu i on to provodi kroz sva tri toma, ali uvijek na nekom drugom nivou i obliku. Na kraju me to opredijelilo da tražim strukture u mojim slikama. Sadašnji sukob, u današnjem svijetu i finansijska kriza, posljedica je sukoba upotrebne vrijednosti i konkretnog rada ljudi, odnosno firmi i onih koji se kockaju apstraktnim radom ili tržišnom vrijednošću.
NN: Kako riješiti taj sukob?
MAJDANDŽIĆ: Mislim da je rješenje da svi oni koji su zaposleni, od radnika do inženjera, da se pobune i ne dozvole da se njihovom vrijednošću i budućnošću kocka. Ovako se dešava da oni koji imaju ekonomsku moć nagone one koji proizvode da svaki minut svog rada opravdavaju, a oni se kockaju milijardama i nikad im ne plaćaju za to.
NN: U čemu ste tokom svih ovih godina pronalazili inspiraciju?
MAJDANDŽIĆ: Meni je najbitnije da pokrenem proces stvaranja, a često ideja dođe u meditaciji ili kada se noću probudim, onda se neke stvari slože. A što se tiče boja, primijetio sam da je inspiracija iz prirode, jer kada je jesen koristim jesenje boje, ali to ne radim svjesno. Kad pokrenem tu strukturu onda čekam da mi slika kaže šta dalje. Ne treba mi veća inspiracija, nego sljedeći korak, inspiracija je zapravo u čekanju.
NN: U Holandiji ste jedno vrijeme pružali profesionalnu pomoć psihijatrijskim bolesnicima, po metodi da likovnim stvaranjem pacijenti pronađu svoj put u životu kao slobodne i autonomne osobe.
MAJDANDŽIĆ: Moja bivša supruga je radila u administraciji bolnice u Holandiju i preko nje sam čuo za kreativnu terapiju i tako je sve počelo. U mom slučaju, pacijenti o svojim problemima pričaju na maternjem jeziku, jer je on linearan, te indicira da se nesvjesno stvari postavljaju linearno.
Ljudi crtaju ili slikaju nešto spontano i otkrivaju ono što jezikom ne mogu da otkriju. Ono što je bolno ostaje potisnuto, izvan jezika. Ja čekam da pacijent na slici nađe izlaz iz problema i tada ga navodim da vidi problem.
NN: Kao mlad i školovan slikar gradili ste i uspješnu karijeru u Banjaluci, zašto ste otišli u Holandiju?
MAJDANDŽIĆ: Povezivao sam naučni i umjetnički rad, ovdje su me ljudi primali s rezervom, jer je moj likovni izražaj bio drugačiji. Mlađi umjetnici, pa i ja, smatraju da u čitavom svijetu ima mjesta samo za jednog, koji je najbolji. Mislim da su me se kao kritičara malo i bojali. Kada sam dobio priliku da živim i radim u Holandiji, nisam želio da je propustim, a tamo sam se definitivno odlučio da karijeru koju sam imao u Ministarstvu poljoprivrede napustim i da se koncentrišem na umjetnost. To sam platio nečim što za mene nije imalo velikog značaja i vrijednosti, statusom, s obzirom na to da sam gradio oblast koja faktički nije postojala.
NN: Umjetnici se uglavnom suočavaju sa brojnim problemima kako bi izgradili ime i dobili status koji zaslužuju. Posebno je teško onima koji tek počinju, šta biste im Vi kao iskusan umjetnik savjetovali?
MAJDANDŽIĆ: Mislim da je najbitnije da ti mladi ljudi nađu neko zaposlenje, kao što je rad u školi, koje će im obezbijediti redovan izvor prihoda. Ali, ono što je neophodno, jeste da mnogo rade i da se usavršavaju. Ja sam nekada radio i po 17 sati dnevno, ali sam zbog toga imao probleme sa kičmom. Sada moja supruga kontroliše to, međutim, inače sam drogiran slikanjem. Takođe, potrebno je imati i malo sreće kako bi dobili priliku da što više izlažu i da njihova djela budu prezentovana javnosti.
Uticaj
NN: Da li Vas je neko od velikih slikara inspirisao svojim životom i radom da biste nastavili njegovim putem?
MAJDANŽIĆ: U mojoj svijesti ostaje Mondrian, koji mi je otvorio vrata u apstrakciju, i nastojao sam da uvedem neku ravnotežu u identitetu i strukturi slike. Takođe, dosta me je inspirisao i Van Gog.
Biografija
Viktor Majdandžić rođen je u Ivanjskoj, nedaleko od Banjaluke, 1931. godine. Nakon završetka Više škole za spoljnu trgovinu u Beogradu 1952. godine i studija na Ekonomskom fakultetu upisao je i studij slikarstva. U periodu od 1960. do 1968. godine živi u Banjaluci, gdje se, pored slikarstva, bavio i pedagoškim radom. Svojim aktivnostima u oblasti kulture, pisanjem likovnih kritika, uključivanjem u organizacije "Jesenjih salona" u Banjaluci, uticao je na razvoj grada kao centra moderne umjetnosti. Od 1969. godine živi i radi u Ermelu u Holandiji. Tokom svoje umjetničke karijere i slikanja u Holandiji, pružao je i terapeutsku pomoć psihijatrijskim bolesnicima, metodom da likovnim stvaranjem pacijenti pronađu svoj put u životu kao slobodne osobe. Davao je i doprinos razvoju kreativne terapije u Holandiji. Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.