Svjetski priznati grafički dizajner i ilustrator Mirko Ilić umjetnik je izašao iz zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, koji gotovo četiri decenije živi i stvara u Americi.
Njegovu veliku izložbu "Licem u lice" banjalučka publika ima priliku da pogleda u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) sve do 6. juna.
Izložba je otvorena prošlog mjeseca, a više o ovoj postavci, kao i o svojoj umjetnosti, te prilikama u umjetnosti nekada i sada, ovim povodom Ilić je govorio za "Nezavisne".
NN: U toku je Vaša nekonvencionalna retrospektivna izložba u MSU RS. Koji Vam je bliži termin: nekonvencionalno ili retrospektivno?
ILIĆ: To zvuči kao kontradikcija u terminima. Koji je meni bliži? Niti jedan ili oba. Ništa od toga ja nisam odlučio. To je isključivo odluka kustosa i muzeja. Ni u šta se nisam miješao, ni u dizajn, niti u pripremu, tu i tamo bih samo ispravio neku malu grešku, ako je nečije ime napisano pogrešno itd. Mislim da to nije moja zadaća.
NN: Koliko ste zadovoljni poslom kustosa i uklapanjem izložbe u prostor?
ILIĆ: To izgleda nevjerovatno. Meni se čini kao da to nije o meni. U Markovom (Marko Golub, kustos izložbe) tekstu puno sam pametniji nego što sam mislio, vjerovatno i puno ljepši i puno mlađi, ali to je druga priča. Moja zadaća je napraviti radove za klijente. Nikada u životu ništa nisam radio da bi bilo u muzeju ili galeriji. To mi nikad nije bilo na pameti i to mi nikada nije bila svrha. To što su moji radovi završili po raznim muzejima i galerijama, izuzetno sam zahvalan, ali, kao što rekoh, to mi nije bila svrha. Recimo, ja ne volim kada mi se ljudi miješaju u posao, profesionalac sam i znam šta radim, radim to godinama i relativno dobro. Pošto ja ne volim da se meni miješaju u posao, tako se i ja ne miješam u tuđe poslove, čak i kada se radi o meni. Zašto su napravili izložbu i kako su je napravili, to je meni sve u redu. Ne da sam negativan prema tome, nego sam pustio da i mene iznenade. Kada sam ušao u izložbu, prvi put sam vidio kako to izgleda, prema tome to je meni ugodno i lijepo iznenađenje i zbog toga sam izuzetno zahvalan.
NN: Izloženi su strip-blokovi iz ere "Novog kvadrata", pokreta čiji ste osnivač i koji je djelovao u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka…
ILIĆ: To zvuči dramatično. To je bilo kada smo Mojsije i ja išli u školu (smijeh).
NN: Kao grupa strip-entuzijasta izlagali ste više od ostalih i bavili se autorskim stripom. Kakvu ste strip-scenu zatekli, a kakvu ostavili iza sebe i zašto se za "Novi kvadrat" kaže da je strip-scenu bivše Jugoslavije okrenuo naglavačke?
ILIĆ: Gledajte, kada sam bio mali, ovdje su se isključivo mogli kupiti klasični stripovi. Dakle, ništa eksperimentalno i avangardno. Pošto je sve dolazilo sa zakašnjenjem, to su bili stripovi koji su deset godina ranije izlazili u Evropi i Americi, tako da ti stripovi, unatoč tome što su predivno bili nacrtani, nisu ispunjavali našu potrebu i kulturu tog vremena. Muzika koju smo slušali bila je drugačija od stripova koji smo čitali. Filmovi koje smo gledali bili su drugačiji i strip je kasnio. U međuvremenu, taj strip je, naročito u Francuskoj, postao veoma napredan i interesantan. Tu je bio taj raskorak. Naš, a kada govorim naš, mislim na mlade koji su crtali stripove u to vrijeme, senzibilitet je bio negdje drugdje. Pošto te stripove nismo imali, onda smo ih mi odlučili raditi, čisto da bismo zadovoljili svoju potrebu. S druge strane, ja sam radio stripove, kada sam imao sedamnaest-osamnaest godina, zbog toga što nisam imao ništa drugo da radim, nisam imao narudžbe. Onda sam shvatio da je najlakše raditi strip, bar sebe zabavljam, a možda jednog dana to nekom i prodam. U to vrijeme sam išao u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu i sa mnom su bili u školi Igor Kordej, Emir Mešić i Krešimir Zimonjić, i mi smo stalno sjedili i nešto crtali zajedno. To je u principu grupa iz koje se izrodio "Novi kvadrat". Sjećam se, Igor i ja bismo po dvije cijele noći crtali, jer nas je prije svega veselilo. Onda smo počeli objavljivati po studentskim, omladinskim novinama koje nisu plaćale ništa, a i nama je bilo najvažnije da se to objavi i to se polako prerodilo u nešto malo ozbiljnije, pojavio se "Polet", pa sam ja postao urednik u "Poletu" i tamo sam povukao sve te crtače sa kojima sam se družio. U jednom trenutku, vrlo glupa priča, bili smo na nekakvom okruglom stolu o stripu i pitali su nas da li smo mi novi krug stripa, pa sam ja rekao - ne, mi crtamo u kvadratima, mi smo "Novi kvadrat".
NN: Stripu ste se vratili tek u vrijeme pandemije i, po riječima kustosa izložbe, djelovalo je kao da nikada niste napustili strip. Zašto ste imali toliku pauzu?
ILIĆ: Ja sam užasno ambiciozan u najpozitivnijem smislu te riječi. Kada sam kao klinac napravio listu stranih magazina u kojima ću objavljivati svoje stripove, vrlo brzo sam objavio u svim tim magazinima. U trenutku kada sam to ostvario, više nije bilo svrhe crtati. Tada su svi očekivali da ću uraditi komercijalnu verziju svojih stripova, ali meni se od stripa nije dalo napraviti posao. Strip mi je bio hobi i onda sam prestao crtati stripove. Nisam ih crtao četrdeset godina i onda se desio kovid. Sjedio sam kod kuće i negdje na stolu mi je bio iPod kojeg nikad nisam upalio, ali ja kupim pa neka stoji do jednog dana i uvijek se ispostavi da sam u pravu. Tako je bilo i u ovom slučaju. Shvatio sam da sam u istoj situaciji kao kada sam imao sedamnaest-osamnaest godina: nemam ništa da radim, sjedim kod kuće, vani se ne ide, pa sam pomislio da to što osjećam u vezi sa kovidom, pretvorim u nekakve vizuale. Slično je bilo i sedamdesetih, nije bio kovid, nego komunizam, čak na isto slovo i počinju, i odlučio sam da to bude strip, da takav osjećaj proizvodi samo crno, bijelo, sivo i plavkasto. Odlučio sam i da nema riječi u stripu jer sam ja disleksičar i da samo koristim tehničke mogućnosti iPoda, tako da sam u kasnim godinama nacrtao više tabli stripa nego ikada prije, ali slično kao i onda, mislim da nisam nijednu stranicu stripa prodao. To ništa nisam objavio za novce.
NN: Pomenuli ste komunizam prema kojem ste kritički nastrojeni u Vašim radovima. Iz ove perspektive, međutim, kada slušamo o komunizmu, taj period istorije zvuči kontradiktorno. Tu je priča o represiji, ali i o slobodi, koja je, između ostalog, ispoljavana i kroz novi val čiji ste bili dio?
ILIĆ: Milim da je Dženis Džoplin rekla da je sloboda kada nemaš šta za izgubiti. Mi nismo imali šta izgubiti, a ti bendovi, to niko ništa nije zarađivao. To su doslovce bili bendovi po garažama, što je američka priča. Sa druge strane, pank je nastao u Engleskoj za vrijeme Margaret Tačer, kada je užasno loša bila ekonomija, nezaposlenost, restrikcije. Pank je bio odgovor na ekonomski i politički sistem Engleske. Onda je logično da je to došlo u Jugoslaviju, gdje je identična stvar bila. Engleska je bila najgora moguća verzija kapitalizma, a mi smo po nama, ne znajući i ne razmišljajući šta se dešava u nekakvim Istočnim Njemačkama, bili najgora verzija komunizma. Ekonomski, mi smo bili generacija beznađa. Nitko od nas nije htio kupiti odijelo i kravatu. Nitko od nas nije htio izgledati kao tata, jer tata je bio simbol starog sistema, tako da je poput panka i novi val bio logičan. Da nije došao u nekom obliku iz Engleske, mislim da bismo ga mi izmislili. Bilo je u zraku. Tako su se osjećali mladi pisci, tako su se osjećali mladi muzičari, glumci, režiseri. Svi su bili slični, a pošto smo mi malo društvo, ovdje govorim o Zagrebu, svi smo se međusobno poznavali, tako da sam ja u nekakvom "Kavkazu" ili "Zvečevu" visio i družio se sa najboljim umjetnicima moje generacije. Svi smo utjecali jedni na druge. Smiješna stvar, kada sam radio prvi pank omot za "Prljavo kazalište", ja sam čak i pjesmu napisao, jer im je nedostajala pjesma. Nije bilo granica.
NN: Tad ste se družili i sa Džonijem Štulićem?
ILIĆ: Da, 1977. godine u Zagrebu su nastupali "Pankrti" i onda se na tom koncertu pojavi Džoni Štulić, gleda ih i napiše pjesmu "brijem bradu i brkove da ličim na pankrte" i to izađe na singlu koji ja dizajniram. Sve nas je veselilo tada raditi, ali nismo to doslovce shvaćali ozbiljno, što se vidi po ugovorima muzičara. Niko od njih nije očekivao da će to naplatiti. Ako ima za pivo i cigarete, to je bilo izvrsno. Na primjer, bila je velika izložba panka, izašla je ogromna knjiga o tome u Londonu prije pet-šest godina i moj omot za "Prljavo kazalište" je pokraj omota "The Clasha". Kada sam ja to radio, nisam mogao ni da pomislim tako nešto.
NN: Niste imali pojma ni da će Vaši radovi završiti u MoMi?
ILIĆ: Kada vidite popis radova u MoMi, muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, tamo je "Prljavo kazalište", "Bijelo dugme" itd. Imali su veliku muzičku izložbu i singlovi "Prljavog kazališta" su bili izloženi uz Elvisa Kastela, "Talking Headse", "Dead Kennedyse"…
NN: Pomenuli ste da su tadašnji muzičari radili za pivo i cigarete, međutim, Džoni Štulić je imao veliki spor za bivšim "Jugotonom". Vi ste takođe sa njima završili na sudu. Da li ste naplatili taj rad?
ILIĆ: Ne, nisam, a ni Džoni nije. Ti ugovori su bili amaterski i niko nije očekivao da će se od toga novac zaraditi. Jedina grupa koja je ozbiljno zarađivali novac je bila "Bijelo dugme". Postojala je ta naivnost da unatoč svemu mora postojati neko poštenje. Što je najgore, u vrijeme komunizma mi smo redovno dobijali nekakve tantijeme, nije to bilo bogzna šta, ali se plaćalo. Tek kada je taj odvratni i užasni komunizam propao i došao predivni kapitalizam, definitivno su nas počeli varati. U kapitalizmu je sve u novcu, ali mi nismo shvatili da je to novac za njih, a ne za nas. Iskreno govoreći, kada je Džoni počeo sve to snimati i raditi, on nije očekivao što će mu se desiti. Definitivno nije očekivao da će to neko svirati dvadeset-trideset godina kasnije. Sve što smo mi radili iz entuzijazma i veselja, neko nas je kasnije na tome počeo varati. Danas ne možete ući u kafić na moru, a da se unutra ne čuje Džoni Štulić, a Džoni Štulić u tom trenutku nema za ono pivo i one cigarete. To je malo smiješno i malo tužno, jer su svi ti ljudi kulturna vrijednost tih zemalja. U ovim svim vašim zemljama ljudi se busaju u prsa nacionalizmom, vrijednošću itd., a imaju svoje kulturne vrijednosti koje su prave vrijednosti i varaju ih. Sistem pusti da ih se vara, jer sistem cijelu pažnju obraća nekakvim stadionima, nekakvim sportašima.
NN: Mnogo se u medijima priča o nacionalizmu i lažnom patriotizmu, međutim, ovdje su dvije-tri godina poslije rata ljudi mnogo bolje komunicirali nego u Irskoj i Engleskoj…
ILIĆ: Zato što u Irskoj i Engleskoj u to vrijeme nisu slušali istu muziku, gledali iste filmove i imali iste idole. To je ta kultura. Zvuči užasno glupo, ali osim čovjeka koji je ubio Lenona, on je ubio jednog čovjeka, ja nikad nisam našao nekog masovnog ubicu ili kriminalca takve vrste, koji je slušao "Beatlese". Većina sluša kantri ove ili one vrste.
NN: Dobar dio izložbe zauzimaju pozorišni i filmski plakati. U odnosu na muziku, kako je bilo raditi za pozorište i film, čije premijere još niste bili vidjeli?
ILIĆ: Prvi put sam uradio skice za nešto da bih pokazao klijentu kada sam došao u Ameriku. Sve plakate koji su izloženi radio sam sam, otišao u štampariju i odštampao i to je bilo to.
NN: I klijenti bi uvijek bili zadovoljni?
ILIĆ: Ako ne bi bili zadovoljni, ne bi me ponovo zvali, ali po broju plakata vidite da su bili zadovoljni. Lijepa priča vezana je za plakat filma "Ko to tamo peva". Ne znam šta je Slobodan Šijan očekivao od mene kada me zvao da radim. Uglavnom, ja sam lijen i s minimalnim sredstvima volim zaraditi i napraviti šta treba, pa sam shvatio da mogu napraviti samo dva autobusa, jer je to priča filma. Autobus putuje, putuje i onda se raspadne i onda sve ode k vragu. Uradio sam plakat i oni su bili izuzetno razočarani. Mislili su da će na plakatu biti Pavle Vuisić ili šta?! Šijan zapravo nije bio toliko razočaran, iako je i on očekivao nešto drugo i onda taj plakat postane kultni. Šijan čak ode u Francusku kod nekog producenta, a ovaj ima taj plakat na zidu. On je bio izuzetno sretan kako je na kraju sve ispalo. Međutim, izdavačka kuća koja je objavila taj film, kada su krenula DVD izdanja, ne objavi plakat, nego stavi kolaž. Skinu sve to natrag, spuste na drugi nivo, kao ne zna umjetnik šta radi. To se uvijek tako dešava, ali taj plakat je danas u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku, tako da sam ja izuzetno sretan što takve ljude život uvijek demantira. Mnogo puta se dokaže da sam bio u pravu, iako sam znao biti i u krivu.
NN: U Ameriku ste otišli 1986. godine. Da li ste tamo radili za pivo i cigarete ili za više? Izjavili ste da ste i tamo mnogo stvari radili besplatno.
ILIĆ: Mnogo stvari radim besplatno i to ne zato što me neće platiti, nego ako nešto mene veseli, ja ću to napraviti. Na primjer, radim veliku izložbu "Tolerancija". Ona je bila u 47 zemalja i bilo je 185 izložbi. To će ući u Ginisovu knjigu rekorda, a tu izložbu nisam naplatio, dapače, ta stvar mene košta.
NN: Koliko Vas je emotivno koštao rat devedesetih? Radili ste puno na tu temu, čak je kustos izložbe govorio da su ga Vaši radovi spasavali u tim godinama…
ILIĆ: Nadam se da su nekom pomogli, jer raditi ovo što ja radim je kao pisati poruku, staviti je u bocu i baciti u more. Negdje izađe, negdje potone, prema tome, nekoga dokučite, nekoga ne dokučite. Pitali su me i o Gazi, kao što su me pitali i o ratu u Jugoslaviji, a moj odgovor je jednostavan, ja sam jednostavan i moji radovi su jednostavni. Kako god objasnite, kako god pokušate to složiti i presložiti historijski, stvar je neminovna. Tko god ubije nenaoružanog čovjeka on je ubica. Kako god da vi pokušate objasniti da je neko bio prvi - ne. To vrijedi za Gazu, za Izrael, to je vrijedilo i ovdje i ja sam se tada tako i ponašao. Pošto sam dolazio iz Jugoslavije, a išao sam u svijet, tamo sam govorio da smo mi možda tu i tamo znali da je neko musliman samo po imenu i prezimenu. To nikome nije bilo bitno, da li ste vi musliman, Srbin, Hrvat. Poznato je, kada smo govorili o novom valu, pa možemo tu i završiti, da su većina zagrebačkih bendova bili popularniji u Beogradu nego u Zagrebu, zato što smo ih mi lično poznavali. Isto tako se desilo sa beogradskim grupama koje su dolazile svirati u Zagreb, tako da je taj rat bio osmišljen od nekog drugog.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.