Žana Vukičević, kustoskinja Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, napisala je rad "Pregled nastanka i razvoja umjetničke scene na prostoru Banje Luke kroz prizmu stvaralaštva likovnih umjetnika - bivših profesora i učenika banjolučke Gimnazije", koji "Nezavisne novine" na stranicama kulture i na portalu objavljuju u šest nastavaka.
2. Počeci: 1908-1955.
Banjolučka Gimnazija osnovana je 4. oktobra 1895. godine odlukom austrougarskih okupacionih vlasti kao Velika realka, treća po redu nakon gimnazija u Sarajevu i Mostaru. Krajem 19. vijeka Banja Luka je bila administrativni, vojni i zanatlijsko-trgovački centar regije, koji je željeznicom bio povezan sa Siskom i Zagrebom, a otpočeli su i postepena industrijalizacija, elektrifikacija, razvoj rudarstva, drvoprerade, moderne trgovine i ugostiteljstva. U to vrijeme dolazili su brojni doseljenici iz Monarhije i donosili drugačije kulturne obrasce, građanski način življenja i navike, što se odražavalo i na nov odnos prema likovnoj umjetnosti na ovom prostoru i javljanje potrebe za školovanim slikarima. Po sastavu svog nastavničkog kadra u periodu do Prvog svjetskog rata banjolučka Realka zauzimala je istaknuto mjesto u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Prema nastavnom planu, koji je sačinjen po uzoru na slične škole u Mađarskoj, imala je, između ostalih, i predmet "prostoruko crtanje", nešto kasnije nazvan "prostoručno crtanje". Među prvim nastavnicima tog predmeta pominju se August Regal i Fridrih Bezenhofer, ali se, prema dostupnim informacijama, na toj poziciji ili nisu duže zadržali ili nisu ostavili velik trag u pedagoškom smislu.
Ime koje će postati veoma značajno za likovnu nastavu u ovoj ustanovi, kao i za same početke likovnog stvaralaštva u Banjoj Luci, jeste Pero Popović (Prijedor, 1881 - Sarajevo, 1941) - prvi domaći akademski školovani slikar koji je došao u ovaj grad. Na Velikoj realci zaposlio se 11. avgusta 1908, kada je imenovan za suplenta učitelja crtanja na srednjim školama zvaničnim dekretom Zemaljske vlade u Sarajevu, a zvanje profesora stekao je 1914. godine. Ostao je zapamćen kao dobar pedagog koji je sa puno ljubavi i strpljenja pristupao predavanju prostoručnog crtanja, a posebno je imao osjećaj za pronalaženje i podsticanje likovnog talenta među učenicima. Ambijent "crtaonice", u kojoj je svojim đacima prenosio znanje i usađivao ljubav prema umjetnosti, slikovito je dočaran u sjećanjima nekadašnjeg gimnazijalca Josifa Stefanovića: "Crtaonica je bila snabdjevena širokim stolovima. Po zidovima su bili povješani razni ornamenti, presovano bilje i listovi raznih biljaka jesenjih boja. Po policama su se nalazile razne ptice i manje životinje koje su bile ispunjene, dalje razna geometrijska tijela i poprsja u gipsu raznih grčkih i rimskih mitoloških bogova. Ovi objekti su služili učenicima kao predloška, koju su trebali da prenose na papir". Zbog svojih antiaustrougarskih političkih stavova Popović je bio suspendovan 1914. godine, potom zatvoren kao talac, a nakon što je u periodu od decembra 1914. do oktobra 1917. služio u Drugom bosanskohercegovačkom puku i Osmom lovačkom bataljonu austrijske vojske u pozadini ukinuta mu je suspenzija i vraćen je na poziciju gimnazijskog profesora.
Slikarski opus Pere Popovića većim dijelom je nestao ili je uništen tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, a u Zbirci slikarstva Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske čuva se osam njegovih slika otkupljenih nakon retrospektivne izložbe u Banjoj Luci, koju mu je Umjetnička galerija priredila 1980. godine. Nakon kraćeg privatnog školovanja u Beču Popović je kao stipendista "Prosvjete" studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, u klasi profesora Vlahe Bukovca, a potom u specijalki profesora Františeka Ženišeka. Tokom njegovog četvorogodišnjeg praškog perioda nastalo je djelo "Djevojka u crvenom šalu" (1907), na kojem se mogu prepoznati, u obradi pozadine i draperije kojom je ogrnuta mlada i nježna ženska figura, odjeci tzv. Bukovčevog poentilizma, tj. karakterističnog načina slikanja nanošenjem boje na platno kratkim sitnim potezima kista, čime je Bukovac neminovno uticao na svoje učenike. Ostale njegove slike iz muzejskog fundusa takođe su malih i izrazito malih dimenzija, što bi pored sklonosti ka intimnom formatu moglo govoriti i o skromnim uslovima u kojima je stvarao kao student, ali i kasnije tokom života. Po dolasku u Banju Luku, uz veliku posvećenost pedagoškom radu, Popović je težio oslobađanju od prethodnih uticaja i razvoju individualnog slikarskog jezika, najviše na portretnim studijama (djelo "Autoportret", oko 1928), koje se, zajedno sa studijama svjetlosti i boje (djelo "Studija svjetlosti i boje I"), smatraju njegovim najboljim ostvarenjima. Posebno dragocjen dokument njegovog rada u banjolučkoj Gimnaziji, njenog tadašnjeg nastavničkog kadra i kruga kolega u kojem se kretao, čine pojedinačne portretne studije profesora Violića, Damaške, Slijepčevića, Sibera i Malvića, nastale tokom 1925. ili 1926. godine, kada se pripremao za izradu slike većih dimenzija koja bi prikazala gimnazijsku zbornicu, ali je nije realizovao.
U dosadašnjoj literaturi o ovom autoru istaknuti su njegova skromnost i nenametljivost, kao i odsustvo želje da svoja djela potpiše, datira i izlaže, pa su upravo ovakve lične osobine mogle presudno uticati na nedovoljno Popovićevo umjetničko i društveno pozicioniranje u Banjoj Luci tog vremena, u čemu je znatno uspješniji bio njegov savremenik Spiridon Špiro Bocarić u odnosu na kojeg je gajio suprotne stavove i poglede na umjetnost. Sa druge strane, rezultati Popovićevog predanog pedagoškog rada najdirektnije su se manifestovali kroz dostignuća samih njegovih učenika - na primjer, braće Mihajla i Petra Timčišina, a naročito Vilka Gecana i Milivoja Uzelca, koji su nakon mature otišli na dalje umjetničko školovanje i uspješne karijere ostvarili u drugim gradovima, dok je za banjolučku sredinu posebno značajan rad njegovog omiljenog učenika Božidara Bože Nikolića. Vilko Gecan (Kuželj, 1894 - Zagreb, 1973) i Milivoj Uzelac (Mostar, 1897 - Kotinjak 1977), koji se uvrštavaju u najznačajnije predstavnike međuratnog modernizma u hrvatskom slikarstvu, započeli su doživotno prijateljstvo kao gimnazijalci u Banjoj Luci, nakon čega su pohađali privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana u Zagrebu i jedno vrijeme boravili u Pragu zajedno, a individualno Gecan u Minhenu, Berlinu, Njujorku i Čikagu, dok Uzelac u Parizu.
Od umjetnika čije djelovanje je vezano za banjolučku Gimnaziju u periodu do Drugog svjetskog rata, u kolekciji Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske prisutan je i Vlaho Pečenec (Molve, 1891 - Zagreb, 1973), profesor crtanja u Realci od 1930. do 1943. godine, kojega su đaci upamtili kao "pretjerano nervoznog" jer im je znao cijepati crteže kojima nije bio zadovoljan. On se, pored crteža, bavio i grafikom, kakav je bakropis "Groblje kod Ferhadije" iz 1935. godine. Stvaralaštvo Aleksandra Bojka (Foča, 1896 - Banja Luka, 1969), koji je nakon Gimnazije završio Kraljevsku umjetničku školu u Beogradu 1927. godine, a potom predavao crtanje, reprezentuju slike "Bihać - porušeni most", "Kanjon Vrbasa" i "Perunike". Bavio se i fotografijom, dok je na amaterskoj osmomilimetarskoj filmskoj traci snimio obilje materijala o predratnoj, ratnoj i poslijeratnoj Banjoj Luci i okolini.
Pedagoško i umjetničko djelovanje Pere Popovića u Banjoj Luci završilo se 1930, kada je "po službenoj potrebi" premješten u Sarajevo, a iste godine u Gimnaziji naslijedio ga je njegov nadareni učenik Božidar Božo Nikolić (Banja Luka, 1904 - Banja Luka, 1958) i tu ostao do 1941. Prema njemu profesor Popović gajio je posebnu naklonost, o čemu svjedoči sjećanje nekadašnjeg gimnazijalca Svetislava Zeljkovića: "Profesor Popović je dolazio u kuću Nikolića da se interesira šta i kako Božo radi, kako napreduje slikanje. Božo mu je pokazivao svoje slike i one koje je dovršio i one na kojima radi. Profesor mu je davao određene sugestije u pogledu tehnike rada i svoje ocjene za pojedine slike. Kada, na primjer, Božo Nikolić nije bio zadovoljan određenom slikom, a Pero Popović nije smatrao da je ona loša, predlagao je Boži da okrene sliku prema zidu i da je ponovo pogleda poslije određenog vremena, napominjući da će se kasnija ocjena razlikovati od prethodne".
Dalje školovanje Nikolić je nastavio na Kraljevskoj umjetničkoj školi u Beogradu, koju je završio 1929. godine u klasi profesora Ljube Ivanovića i Bete Vukanović. Priželjkivao je da, kao mnogi drugi umjetnici njegove generacije, ode na usavršavanje u metropolu moderne umjetnosti Pariz, ali za to nije imao sredstava. Drugi svjetski rat proveo je u logoru i u izgnanstvu od strane ustaša, a po povratku u Banju Luku 1945. godine naslijedio je Špiru Bocarića na mjestu rukovodioca Državnog etnografskog muzeja Bosanske Krajine, gdje je nastavio sa oblikovanjem i uređivanjem muzejskih zbirki. Punu afirmaciju i stvaralački zamah doživio je tokom pedesetih godina XX vijeka, kada je bio aktivno uključen u kulturni život grada kao slikar i kulturni radnik, sve do prerane smrti 1958. godine. U Zbirci slikarstva Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske nalazi se Nikolićev nedatirani "Autoportret sa lulom" koji prikazuje poprsni lik umjetnika u poluprofilu, što je slučaj i sa drugim njegovim sačuvanim autoportetima na kojima se javljaju varijacije u detaljima kao što je podignuta šaka na koju se naslanja bradom, šaka na reveru ili cigareta u ustima, dok je pogled uvijek usmjeren direktno u posmatrača. Upoređen s autoportretima u vlasništvu porodice Nikolić - jednim iz 1951. na kojem je u zrelim godinama i drugim iz 1939/40. koji prikazuje mladića razbarušene kose, ako je suditi prema promjenama u njegovom fizičkom izgledu, ali i prema načinu na koji je odabrao da se predstavi - samouvjereno i reprezentativno, "Autoportret sa lulom" mogao bi se nalaziti negdje između, tj. nastati na početku poslijeratnog perioda kada se vratio u Banju Luku kao jedini slikar i počeo da zauzima istaknutu poziciju u kulturnom životu grada.
U obimnom i stilski heterogenom opusu ovog "slikara Krajine", koji se razvijao u više stvaralačkih faza, nastao je velik broj radova - prvenstveno akvarela, zatim ulja i crteža, i to većinom krajiških pejzaža (slike "Jajce" iz 1958, "Klisura kod Jablanice" iz 1946, "Prenj" iz 1946). U dosadašnjim stručnim analizama Nikolić je okarakterisan kao "zakašnjeli impresionista" i "realista po prirodi, a impresionista po shvatanju umjetnosti", ali se za njega prvenstveno može reći da je u maloj banjolučkoj sredini bio preteča modernog izraza, premda je po svojim slikarskim dometima zaostajao za aktuelnim umjetničkim tokovima u većim centrima nekadašnjeg jugoslovenskog prostora. U tom smislu važno je naglasiti da je kao profesor slikanja i tehnike akvarela na novoosnovanom likovnom smjeru Više pedagoške škole u Banjoj Luci, u periodu od 1951. do 1953. godine, iznjedrio generaciju mladih umjetnika koji su ubrzo potom smjelo kročili na banjolučku scenu kao pioniri modernog slikarstva na ovom prostoru. Za njegove studente posebno je bilo važno to što ih je 1952. odveo da pogledaju izložbu savremenog francuskog slikarstva u Modernoj galeriji u Zagrebu, iz čega proizlazi zaključak da je Božo Nikolić i te kako imao svijest o neminovnosti umjetničkog razvoja iako ga on sam nije mogao pratiti. O efektu ovog susreta sa djelima moderne umjetnosti na formiranje njihove umjetničke ličnosti svjedoče riječi Bekira Misirlića izrečene nakon gotovo tri decenije: "To je bio veoma značajan događaj koji nikad neću zaboraviti, jedan od mojih prvih susreta sa slobodom likovnog jezika, i likovnog stvaralaštva uopšte. Bio sam doista fasciniran tom izložbom i u meni je tada počela sazrijevati misao o likovnoj umjetnosti kao o jednom načinu izražavanja čovjekove slobode, slobode misli i traganja za estetskim fenomenima, za ukupnošću života koji bi trebalo da sabere slika u svom jezgru".
Pročitajte još:
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (1. dio)