Najjače bole u ranoj mladosti, pa se može reći da su ti raskidi na neki način sticanje zrelosti i "pripreme" za sve ljubavi koje će u životu doći . Kada je "pravo" vrijeme za novu vezu?
Svi koji su bili ostavljeni znaju koliko je to teško. Tuga, bol, iznevjerena očekivanja, povrijeđen ponos, bespomoćnost, osjećanje da život nikada više neće biti lijep i radostan, bijes, pa i ozbiljna depresija, samo su neka od stanja kroz koje prolazimo kada ljubav u koju smo vjerovali umre.
Nekada je podjednako teško čak i ako smo mi bili ti koji ostavljamo, jer raskid nikada nije lak. Kako se oporaviti, koliko je vremena potrebno da ponovo počnemo da vjerujemo da za nas postoji ljubav, sreća, smijeh?
I da li nas i koliko ljubav određuje, da li ćemo potencijalne partnere procjenjivati na isti način?
Kada smijemo da se odvažimo i počnemo ponovo, nekome dozvolimo da postane toliko važan?
Psiholozi tvrde da krah ljubavi svako doživljava na svoj način, a koliko će ga teško preživljavati zavisi od mnogo faktora - od intenziteta veze, ličnosti partnera, uvjerenja i stavova o ljubavi i životu. Neko se "brani" novom ljubavlju, pokušava starog partnera da preboli novim, dok se drugi emotivno zatvaraju, razmišljaju o propaloj vezi i ne idu dalje dok ne budu sigurni da više ne postoji ništa što ih veže za staru ljubav. Kako god da reagujete, psiholozi savjetuju da prođete sve "faze tugovanja", da dozvolite sebi da plačete, budete nesrećni i povrijeđeni, jer jedino tako možete početi ispočetka. Nada i vjera u ljubav polako će se vraćati i samo je pitanje trenutka kada će se pojaviti neko zbog koga će život ponovo biti lijep.
Ne bojte se da budete sami, savjetuju stručnjaci, jer nije loše povremeno se okrenuti samo sebi, svojim željama i potrebama. Nova ljubav će doći onda kada je budete željeli i za nju budete bili spremni. I bivša će ostati tamo gdje joj je i mjesto - u sjećanjima....
O tome kako liječiti "slomljeno srce" i koliko je vremena potrebno da ponovo volimo, govori psiholog Milica Zarin.
Koliko vremena je potrebno da slomljeno srce "zacijeli" i kada smo spremni za novu ljubav?
- Pod pojmom “slomljenog srca” podrazumijeva se patnja i tuga zbog gubitka ljubavi i emocionalne veze. Ostavljeni je tužan, povrijeđen, razočaran, bijesan, depresivan, misli da se svijet srušio i da nikada više neće biti srećan. Moguće su i različite kombinacije ovih osjećanja, kao i njihovo dnevno variranje.
U psihološkom smislu proces tugovanja je normalna ljudska reakcija na gubitak, u ovom slučaju emocionalne veze i partnerstva. Nešto što je postojalo i bilo nam jako važno, sada je nestalo, što neki ljudi ne mogu da prihvate i jako teško podnose. Kako se u emocionalnim odnosima i vezama “vezujemo”, poslije raskida se “razvezujemo" od bliskosti koju smo stvorili.
To je proces koji traje, za koji je potrebno vrijeme. Stvari se ne vraćaju na staro za par dana, čak ni onda kada mislimo da smo dobro, da nam raskid nije teško pao. Faza tugovanja je proces tokom kojeg preispitujemo uvjerenja i stavove, potrebno nam je vrijeme da shvatimo zašto nismo uspjeli, zašto je sve propalo. Neki optimalan rok da se sredimo i nastavimo sa svojim životom je oko 6 mjeseci, ali to je zaista individualno i zavisi od mnogo faktora, naročito od uvjerenja o životu i ljubavi. Ljudi koji, na primjer, smatraju da je ljubav sama po sebi svrha života, mnogo će se teže oporaviti od onih kojima je ljubav jedno od sredstava za postizanje onoga što podrazumijevaju pod srećnim životom.
Istraživanja pokazuju da se muškarci, po pravilu, poslije raskida upuštaju u nove veze, dok žene češće samuju dok ne budu potpuno spremne da se ka nekom novom emotivno otvore. Koji recept je bolji, djelotvorniji?
- Ti različiti "pristupi" ne moraju da budu pravilo, ali se u praksi uglavnom događaju i to zbog toga što kod muškaraca postoji osjećanje stida i sramote da pred drugima pokažu patnju. Misle da nije muški biti slab, pa vjeruju da se to što pate kosi sa snagom ličnosti i muškošću. Zbog toga ulaze u novu vezu kako bi što prije i sebi i drugima dokazali da su dobro, da su preboljeli. To je potpuno pogrešno i netačno. Te nove veze obično ne uspijevaju, što samo vodi u još veće razočaranje i patnju, konfuziju po pitanju emocija, nemogućnost da se realno sagleda ljubavi život, želje, očekivanja... Sa druge strane, tradicionalno vaspitanje mnogim ženama nametnulo je mišljenje da količina i dužina patnje dokazuje i pokazuje veličinu i snagu ljubavi koja je izgubljena. Međutim, takvim stavom i ponašanjem samo još više produbljuju i produžavaju patnju, nisu sposobne da se "saberu", emotivno srede i krenu dalje. Gledaju u stare zajedničke fotografije, prisjećaju se lijepih trenutaka, zamišljaju pomirenja.... i tako sebe samo podsjećaju na gubitak, jačaju osjećanja tuge i nezadovoljstva. Nisu sposobne da realno sagledaju vezu, da razmisle šta je do kraja dovelo, kao ni da shvate i svoje i partnerove greške. Najdjelotvorniji "recept" za liječenje slomljenog srca je biti iskren prema sebi i naći sredinu - pustiti tugu da bude tu, odbolovati svoje, ali poslije toga se okrenuti svom životu i drugim, novim emotivnim opcijama.
Ko se teže oporavlja od "slomljenog srca", muškarci ili žene?
- Mislim da suštinski nema razlike među polovima što se tiče oporavka od slomljenog srca, svako to preboljeva na svoj način, za kraće ili duže vrijeme. Muškarci se možda rjeđe zaljubljuju, teže potpuno emotivno predaju, pa je u tom smislu njima možda za nijansu teže. U zavisnosti od ličnosti različite su reakcije i životni stil poslije raskida, ali ne i bol i tuga. Muškarci su impulsivniji, pa su ponekad agresivniji i napadniji u reakcijama, ali to ne mora da bude pravilo. Žene su sklone da satima i danima sa svojim prijateljicama prepričavaju i analiziraju bivšu vezu, što im možda daje blagu "prednost". Ali, svako se sa tugom, bolom za izgubljenom ljubavlju nosi na svoj način i nema recepta da to bude lako.
Koliko nas slomljeno srce "određuje", odnosno koliko nam iskustva iz veze koja se završila oblikuju odnose u budućoj? Da li ona "remeti" kriterijume, tjera nas da za novu vezu tražimo osobu potpuno suprotnog karaktera kako ne bismo ponovili neuspjeh?
- “Slomljeno srce”, odnosno patnja poslije veze, karakteristična je i posebna etapa u životu svakog od nas. Važno je naglasiti da vrlo često pate i ostavljen i onaj koji je ostavio, da je raskid ponekad jednako težak na kojoj god "strani" da smo. Ipak, najintenzivnije "slomljena srca" bole u ranoj mladosti, odnosno kraj ljubavi najteže se i najbolnije prevazilazi, pa se može reći da su takve situacije na neki način sticanje zrelosti i "pripreme" za sve ljubavi koje će u životu doći. Zbog toga je jako važno da se krene dalje tek onda kada smo razriješili sve nedoumice, prevazišli patnju i razočaranje, zato što od toga zavisi kakvo ćemo značenje pridavati ljubavi, kako ćemo je vrednovati i doživljavati. Jedna od opasnosti je da počnemo da vjerujemo da su ljubav i život vrijedni samo sa jednim čovjekom ili ženom, ili, još gore, kada mislimo da smo vrijedni samo ako smo sa njim ili njom.
Ako ne prebolimo i ne krenemo dalje bez pogrešnih ubjeđenja može se dogoditi da svakog sljedećeg partnera poredimo sa onim koji nam je slomio srce. Vrlo često se događa da se ljudi potpuno emotivno zatvore i blokiraju zato što misle da je svaki sljedeći partner gori od onog "najvažnijeg". Idealizacija bivše(g) samo je znak da nije došlo od “otrežnjenja” i realnog sagledavanja stvarnosti. Takođe, postoji i zamka da promijenimo kriterijume, da zbog ljutnje i izigranog povjerenja tražimo ličnosti potpuno suprotne od one koja nas je povrijedila, jer smatramo da je sa bivšim sve bilo loše. A nikada nije crno-bijelo.
Ljubav i zajedništvo nisu prost zbir ukrštenih osobina, već interakcija koja vremenom dobija sasvim nove kvalitete. Iskustva mogu da pomognu, ali nijedna veza nije ista, svaki čovjek je jedinstvena kombinacija osobina, mana, uvjerenja i stavova i zbog toga su poređenja pogrešna.
Da li to znači da nas "slomljeno srce" može spriječiti da prepoznamo novu ljubav, da nas strah od nove patnje blokira da ostvarimo vezu sa osobom koja bi mogla biti "idealna" za nas?
- Da, i to se vrlo često dešava. Ljudi ne kreću dalje iz više razloga, između ostalog i zbog straha od nove patnje. Ako neko zauzme stav "ne smijem da dozvolim da ponovo patim i da još jednom prođem kroz to", sebe može emotivno potpuno da blokira, da "ne vidi" nekog ko bi možda bio idealan partner i pružio život o kakvom ta osoba mašta. Teško je prevazići bol, pogotovo ako smo vjerovali da ćemo sa bivšim biti zauvijek, ali treba znati da za svakog postoji više "srodnih" duša, odnosno ljudi sa kojima bi mogli da izgrade odličnu vezu. Ako smo otvoreni za nova iskustva i osjećanja, ona će nas pronaći. Moramo željeti i znati da prihvatimo ljubav. Tek kada sredimo misli i osjećanja, kada shvatimo šta želimo od života, kada nam je dobro samima, tek tada smo spremni da druge pustimo u svoje srce. I da dobijemo ono što zaista želimo.
Kako da znamo da smo spremni?
- Kada prođu sve faze tugovanja, kada počnemo ponovo da vjerujemo sopstvenoj procjeni, ne plašimo se samoće, postanemo svjesni svojih kvaliteta i želja i spremni da prihvatimo odgovornost i rizik buduće veze.
Često se događa da kada uđemo u novu vezu, osoba koja nam je slomila srce pokušava da se vrati. Kako se tada treba postaviti? Kako "izmjeriti" šta zaista osjećamo i donijeti pravu odluku?
- Svako od nas dobro zna motive ulaska u novu vezu i za to ne postoji recept niti “premjeravanje” osjećanja. Znamo da li smo preboljeli ili ne, a ako nismo odluka o "vraćanju na staro" treba da zavisi od toga kakva je veza bila, zbog čega je prekinuta... Mislim da niko u tom trenutku, kada su osjećanja pomiješana a razum zbunjen, ne može da bude siguran šta je prava odluka. Najčešće vrijeme pokaže da li je bila pogrešna ili ne.