Jali su "otkriveni" tek 1961. godine, a razlog za to vjerovatno leži u činjenici da nastanjuju teško pristupačna područja unutar kopnenog dijela Papue Nove Gvineje, na nadmorskim visinama od 2.000 do 2.500 metara.
Vremenom se pročulo o njima i njihovim običajima, dok su priče o strašnim pigmejskim kanibalima iz ravnice Balim privukle pažnju javnosti.
Jali nisu samo ubijali i jeli svoje neprijatelje tokom rituala, takođe su mljeli kosti u prah kako bi spriječili žrtve da se vrate i osvete.
Ova praksa, prema nekim izvorima, bila je prisutna u njihovim ritualima sve do 1970-ih godina, kada su ih posjetili hrišćanski misionari. Nakon toga su odbacili ratničke rituale i kult predaka, ali osim toga, ništa drugo u njihovom načinu života nije se promijenilo.
Čak i danas, uprkos činjenici da visina odraslih muškaraca u plemenu ne prelazi 150 cm, priče o praktiovanju kanibalizma žive među njihovim neprijateljima, što ih čini izuzetno poštovanim. Stepen straha od njih je toliko visok da su sva okolna plemena decenijama izbjegavala da ih posjećuju, što je rezultiralo time da je njihov jezik različit od onoga koji govore njihove najbliže komšije, prenosi net.hr.
Pripadnici ovog plemena žive u kolibama kružnog oblika postavljenim na stubove, izgrađenim od lokalnih materijala. Zajednica je poznata po tome što žene i muškarci žive odvojeno. Njihova odjeća je jednostavna i koncipirana tako da više otkriva nego što pokriva, pa nije iznenađujuće što muškarci samo u posebnim prilikama nose tradicionalne duge suknje od ratana, čija dužina ne prelazi koljena.
S druge strane, kao i kod drugih papuanskih plemena, kod žena su grudi potpuno gole, dok su njihove genitalije prekrivene kratkim suknjama od trave, a zadnjicu i leđa štite torbe napravljene od vlakana orhideja. Zanimljiv je podatak da se suknja sastoji od četiri sloja, a prvi sloj dobiju kada napune četiri godine. Novi slojevi dodaju se sve dok ne napune 16 godina, kada prema vjerovanju starješina, djevojka postaje zrela za udaju.
Zbog izolovanosti i nepristupačnosti njihovog mjesta stanovanja, o ovom plemenu i danas se zna vrlo malo. Istraživači vjeruju da se njihov svakodnevni život ne razlikuje puno od života drugih lokalnih papuanskih plemena, poput Danija.
Posljednjih decenija vlada ove države radi na uspostavljanju kontakta s primitivnim zajednicama i olakšavanju njihovog života. Neka plemena su nakon truda vlade počela samostalno uzgajati neke domaće životinje, čime se ne moraju oslanjati samo na ono što pronađu ili uhvate u prirodi.
