Golemi virovi tako su snažno oklopljeni vrtložnim strujama da ništa što uhvate ne može pobjeći iz njih - ni planktoni, ni smeće, pa ni voda, baš kao što iz crnih rupa ne može pobjeći čak ni svjetlost.
Zanimljivo je da ovaj mehanizam ima vrlo značajan uticaj na klimu i na širenje hrane i zagađenja u okeanima.
Blage zime u sjevernoj Evropi rezultat su djelovanja tople Golfske struje. No na klimu utiču i golemi okeanski vrtlozi čiji promjeri ponekad prelaze 150 km. Posljednjih godina njihov broj u Južnom okeanu povećava se, pa raste i transport tople, slane vode prema sjeveru.
Podaci prikupljeni satelitima pokazali su da neki golemi virovi pokreću oko 1,3 miliona kubnih metara tople morske vode u jednoj jedinoj sekundi. Zanimljivo je da bi ovaj proces mogao ublažiti negativne posljedice topljenja leda koje uzrokuje globalno zagrijavanje. Duboki okeanski virovi dio su tzv. termohalinske trake ili cirkulacije, snažnih morskih struja koje održavaju umjerenu klimu Zemlje - Meksička struja donosi vrlo slanu i toplu vodu iz tropskih dijelova Atlantskog okeana do Evrope, dok hladne struje poput Humboldove, na zapadu Amerike, sprečavaju da se tropski i suptropski dijelovi Amerike pregriju.
Naučnici do sada nisu uspijevali da kvantifikuju uticaj golemih virova. Džordž Haler, profesor nelinearne dinamike na ETH-u, i Fransisko Beron-Vera, profesor okeanografije na University of Miami, konačno su ovih dana predstavili izvještaj u časopisu "Journal of Fluid Mechanics", u kojem su predstavili rješenje problema.
U turbulentnim vodama okeana koje na prvi pogled djeluju haotično, uz pomoć satelitskih snimaka, uspjeli su da izdvoje koherentne vrtloge koji su se pokazali kao matematički ekvivalenti crnih rupa (pogledajte video).
Prave crne rupe su svemirska tijela koja imaju toliko veliku masu da privlače sve što im priđe previše blizu, čak i svjetlost. No na određenoj kritičnoj daljini zraka svjetlosti neće spiralno ponirati u crnu rupu već će napraviti krug i vratiti se na izvorni položaj - ući će u kružnu orbitu oko crne rupe. Ova granična udaljenost u Ajnštajnovoj teoriji relativiteta zove se fotonska sfera.
Haler i Beron-Vera otkrili su da slične granice postoje i oko okeanskih virova. U njima se čestice vode kreću u zatvorenim petljama. Baš kao i u slučaju crnih rupa, ništa ne može pobjeći van tih petlji, čak ni voda. Budući da su okeanski vrtlozi slični crnim rupama stabilni, funkcionišu kao transportna vozila ne samo za mikroorganizme i čestice plastike ili ulja već i za vodu, njenu toplinu te so čiji nivoi mogu biti potpuno drugačiji od okolnih.
Naučni dvojac je potvrde svojeg modela pronašao u prirodi. U Južnom okeanu Haler i Beron-Vera identifikovali su grupu virova poznatu kao Agulas Rings, koje uz obale Afrike stalno stvara Agulasova struja na južnom vrhu Afrike, a koji prenose toplu slanu vodu na sjeveroistok. Među njima su otkrili čak 7 virova, koji su gotovo godinu dana prenosili istu vodu bez ikakvog curenja.
Istraživanja švajcarsko-američkog tima pokazala su takođe da su ogromni virovi toliko moćni da u velike dubine povlače razno smeće poput dijelova brodova ili ostataka plastike i istovremeno djeluju kao mlinovi tako da na odredište dospijevaju fino mljevena zrnca zagađenja. Iako topla voda, jer je lakša, prirodno nastoji ostati na površini okeana, golemi virovi vuku je do samog dna.
Stručnjaci vjeruju da će novo otkriće pomoći u razjašnjavanju brojnih okeanskih misterija - od složenog uticaja okeana na klimu do procesa širenja zagađenja morima.