Mongolija je zemlja koja je četiri puta veća od Njemačke, ali ima samo tri miliona stanovnika. Takođe, poznata je i kao Zemlja plavog neba, što ukazuje na netaknutu prirodu i čist vazduh nad nepreglednim stepama Mongolije. Međutim, realnost je drugačija jer se stanovnici Ulan Batora guše u smogu, koji im s prvim hladnim danima štipa oči i zagorčava život.
Razlog problema stanovnika nije ni prljava industrija, koje skoro da nema, niti još skroman saobraćaj u poređenju s drugim glavnim gradovima, već tradicionalne "bubnjare" na ugalj u mongolskim jurtama (šatorima) u kojima još živi dosta stanovnika.
Posljednjih godina Ulan Bator je udvostručio broj stanovnika na 1,2 miliona, iako je Mongolija i dalje u svijetu najrjeđe naseljena zemlja sa samo tri miliona žitelja na prostoru kao tri Francuske.
Desetine hiljada porodica nomada, koje su iz stepa došle u glavni grad u potrazi za poslom, svoje jurte su podigle u predgrađima. Oni se, kao i mnogi drugi u zgradama od čvrstog materijala, griju na ugalj sagorijevajući ga u starim "bubnjarama" od lima i gvožđa koje brzo zagriju jurtu, ali više toplote, dima i nesagorjele ugljene parašine pošalju u vazduh.
Po kvalitetu vazduha, mjereno prema broju čestica prašine, Ulan Bator je, s godišnjim prosjekom od 279 mikrograma po kubnom metru, drugi najzagađeniji grad u svijetu iza Ahvaza sa 372 mikrograma.
Problem je, međutim, što je zagađenost u Ulan Batoru sezonska, samo zimi, kada temperature padnu i na minus 30, a zagađenost u nekim dijelovima grada ode do 2.000 mikrograma. Poređenja radi u Vašingtonu prosjek je 18 mikrograma.
Svi veliki svjetski zagađivači su inače u zemljama u razvoju, Iranu, Pakistanu, Indiji, Bocvani, s tim što među prvih 10 više nema kineskih gradova, koji su do juče predvodili liste hroničnih najvećih "trovača" vazduha.
U Mongoliji problem uvećavaju siromašni stanovnici Ulan Batora koji često umjesto uglja u "bubnjarama" lože stare gume, razni otpad i đubre, što stvara otrovni dim koji ide direktno u vazduh.
Stručnjak za vazduh Krista Hazenkof kaže da je udisanje vazduha u Ulan Batoru tokom 12 mjeseci isto kao da živite u stanu sa nekim ko pušti 60 cigareta dnevno.
"To je gruba procjena, ali po svim mjerilima kvalitet vazduha u gradu tokom zimskih mjeseci je smrtonosan", kaže ona.
Da bi barem ublažile problem, mongolske vlasti su s američkim, ali i njemačkim donatorima riješile da tradicionalne "bubnjare" zamijene modernijim šporetima koji su ekonomičniji, troše manje uglja i ispuštaju manje štetnih materija u vazduh.
Država i donatori subvencioniraju cijenu novih šporeta tako da će umjesto 260 dolara, koliko stvarno vrijede, Mongoli plaćati svega 20 dolara za novi multinamjenski šporet, uz obavezu da stari daju na uništenje.
Po kvalitetu vazduha, mjereno prema broju čestica prašine, Ulan Bator je, s godišnjim prosjekom od 279 mikrograma po kubnom metru, drugi najzagađeniji grad u svijetu
Novi šporeti su dobro prihvaćeni i već je za tri mjeseca prodato 15.000 komada, a vlasti se nadaju da će s dolaskom zime otići još 80.000 savremenih šporeta koji s novim rješenjima sagorijevanja i dotoka vazduha troše trećinu dosadašnjih količina uglja i duže griju.
Pored "čistih" šporeta vlasti su ponudile i pomoć u boljoj izolaciji jurti i masovnoj sadnji drveća u četvrtima sa šatorima koji su obično podignuti na goletima oko grada. Američki Mč uložiće 50 miliona dolara u projekat, a nešto potrebnih sredstava daće mongolska vlada.
Vlasti planiraju da u perspektivi zabrane korišćenje uglja u domaćinstvima i sve stanovnike presele u zgrade s centralnim grijanjem, ali je to dugotrajan i skup proces pa će najvjerovatnije biti potrebno dosta vremena prije nego što stanovnici Ulan Batora ponovo prodišu punim plućima.
Inače, Mongolija u svijetu važi za bogatu zemlju siromašnih ljudi. Siromaštvo je u Ulan Batoru posebno vidljivo u prigradskim područjima. Mongoli, od kojih i danas većina živi nomadskim životom preživljavaju pomoću povremenih poslova.
Mnogi su nekadašnji nomadi koji su se doselili u grad jer u stočarstvu nisu više imali sigurne zarade, a i zato što u gradu traže sponu s modernim svijetom. Međutim, radnih mjesta u gradu nema napretek. Naime, siromaštvo dolazi od toga što u posljednjih 20 godina nije izgrađena industrija i zato što Mongolija zapravo živi isključivo od dobiti od prodaje sirovina.
Činjenica je da mongolska vlada ima ambiciozne planove o razvoju vlastite industrije. Ali za to bi prvo trebalo da bude poboljšana infrastruktura. Trenutno 90 odsto puteva nije asfaltirano, a postojeća željeznička mreža nije dovoljna za ovu veliku zemlju. Put od jedne izolirane zemlje nomada do moderne nacije bogate sirovinama je još dug.