BERLIN- Trećina nafte potrebna svijetu dolazi sa morskog dna - u Evropi čak 90 odsto, pa je opasnost od nekotrolisanog izlivanja po ekologiju tim veći.
Nafta ne zaobilazi more, jer su tankeri glavno transportno sredstvo. A iz godine u godinu, tone tog transporta završe u vodi.
Crne naftne mase, morske ptice koje umiru, opustošen podvodni svijet... To su slike koje se mogu videti kada dođe do izlivanja nafte u more.
Ali, šteta nije uvijek jednako velika, kaže Gerhard Dalman, stručnjak za naftna zagađenja iz Savezne službe za pomorski saobraćaj i hidrografiju u Hamburgu: "Tako se 1977. godine u središnjem dijelu Sevjernog mora izlilo oko 20 000 tona nafte u more, ali posljedice su bile zanemarljive, gotovo da ih nije ni bilo. Nafta nije stigla do obale, već su je struje odnele u Atlantik".
Potpuno drugačije je bilo 2003. godine kada se jedan teretni brod nasukao na njemačkoj obali Sjevernog mora, kod ostrva Amrum. Količina nafte koja se tada izlila u more nije bila velika, ali šteta jeste.
"Izlilo se oko 90 tona nafte u jednom veoma osjetljivom području u kome se u to vreme nalazio veliki broj ptica. Sve se završilo tako da ih je uginulo oko 20 000" - navodi on.
Visina štete zavisi od toga koliko su obala i prirodni rezervati blizu mjesta izlivanja nafte, ali isto tako i od vrste nafte, kaže Gerhard Dalman i objašnjava: "Postoje različite vrste nafte. Imamo, na primjer, dizel, koji se brzo širi po moru i dobrim dijelom ispari. Mazut, međutim, ne isparava i dugo se održava na površini mora".
Na površini mora mazut formira gust sloj katrana, koji morske bakterije nisu u stanju da razgrade. To je razlog zašto državne službe budno prate brodove, koji, umjesto u lukama, ostatke mazuta često ilegalno izbacuju na otvorenom moru.
Do izlivanja velikih količina nafte u more često dolazi i na naftnim platformama. Međutim, priroda je najčešće sama u stanju da se izbori sa tim, kaže geohemičar Lorenc Švark za univerziteta u Bremenu.
Šark objašnjava da postoji mogućnost da nafta sa morskom vodom stvori emulziju kojom se hrane bakterije. "U samoj nafti bakterije nikada ne bi mogle da prežive, već uvek na mestima gde se more graniči sa naftom, u međuprostoru. Što je više tih graničnih površina, to su bakterije efikasnije" - objašnjava Švark.
Najveća ekološka katastrofa novije istorije dogodila se za vrijeme Zalivskog rata 1991. godine, kada je u more iscurilo oko milion tona sirove nafte, nedaleko od iračke obale, duplo više nego što se izlilo prošle godine u Meksičkom zalivu.
Ali bakterije su gotove sve razgradile, kaže Švark. "Tada se precjenjivalo da će Persijski zaliv u sljedećih 200 godina biti ekološki mrtav. Međutim, već za tri godine, gotovo da su nestali tragovi zagađenja" - navodi on.
Sloj katrana doduše postoji još uvijek, ali se on, u međuvremenu, nataložio na morskom dnu. Za nekoliko stotina godina to će arheolozima da posluži kao dokaz da se nafta jednom davno tu izlila.