Na Crvenoj planeti, koliko se zna zahvaljujući višedecenijskim istraživanjima, ništa ne raste, jer nijedna sonda, nijedan rover, pa čak ni helikopter, nisu otkrili ni najmanji trag alge, kaktusa ili bilo kakvog drugog rastinja na Marsu.
Zbog toga je fotografija koju je još 2008. snimio Mars Reconnaissance Orbiter privukla dosta pažnje, piše Science Alert.
Na njoj se čini da se vide šumarci zakržljalog drveća kako stoje uspravno na grebenima zaleđenih dina u blizini sjevernog pola Marsa.
Naravno, sve je stvar perspektive.
Okrenite sliku naopako i odjednom te duge, sjenovite pruge naspram blijedog leda i pijeska mnogo više liče na ono što zapravo jesu: taman pijesak iz unutrašnjosti dine, koji je pokrenut i survan niz njenu stranu usljed sezonske sublimacije leda ugljen-dioksida.
Mars je, poput Zemlje, nagnut u odnosu na Sunce i svake godine prolazi kroz sopstveni niz godišnjih doba. Ali Mars se u mnogo čemu razlikuje od Zemlje, pa ono što se dešava tokom tih sezonskih prelaza može izgledati veoma drugačije.
Tokom surovo hladne marsovske zime, umjesto vodenog leda koji preovlađuje na Zemlji, ugljen-dioksid iz atmosfere zamrzava se u snijeg i inje, prekrivajući polarni pejzaž slojem suvog leda.
A kada duga zima ponovo počne da ustupa mjesto proljeću, taj led se ne topi u tečnost kao snijeg i inje na Zemlji, već sublimira direktno nazad u atmosferu.
To je buran proces. Čak je i slabašna Sunčeva toplota koja dopire do Marsa dovoljna da zagrije led duž grebena dina, zbog čega on slabi i puca.
Naizgled paradoksalno (mada zapravo nije), sunčeva svjetlost može da prodre kroz poluprovidni led i zagrije ga odozdo, stvarajući nakupine gasa koje na kraju mogu da izbiju napolje, noseći pijesak sa sobom.
Dok se pijesak obrušava niz strme padine dina, za sobom ostavlja duge, tamne pruge koje, posmatrane odozgo, podsećaju na grane i stabla.
Ovo nisu samo hipotetičke lavine. Na snimku iz 2008. godine, HiRISE je zapravo zabilježio mali oblak prašine koji je podigao materijal dok se obrušavao niz dinu.
U studiji iz 2011, pokojna planetarna naučnica Kendis Hansen-Koharček (Candice Hansen-Koharcheck) sa Instituta za planetarne nauke i njene kolege uporedili su snimke sjevernih polarnih dina nastale tokom uzastopnih marsovskih godina, otkrivši koliko dramatično pejzaž može da se promijeni.
Na nekim dinama stvorile su se nove jaruge i udubljenja, dok se na drugima u podnožju nataložio svjež pijesak. Na pet dina koje su istraživači izmjerili, donje ivice padina napredovale su za između 2,2 i 4,7 metara tokom jedne marsovske godine.
Do leta led nestaje, odnoseći sa sobom i tamne pruge. Marsovski vjetrovi preraspoređuju pesak, postepeno izravnavajući padine dina.
Ali kada se zima vrati, dine se ponovo zalede – pripremajući pozornicu za još jedno proljeće čudnih, prolaznih šuma, nalik drveću bez sjenki koje bdi nad tuđinskom zemljom, prenosi Telegraf.