Evropska svemirska agencija (ESA) objavila je prije nekoliko dana da najnovija analiza podataka sa svemirske opservatorije SOHO ukazuje na to da se spoljni dio naše atmosfere proteže daleko izvan orbite Mjeseca.
Mjesec se, prema tome, zapravo nalazi unutar naše atmosfere, geokorone, što je vrlo zanimljiva činjenica.
Geokorona je krajnji spoljni dio Zemljine atmosfere koji ima osobinu luminiscencije. Najbolje se može vidjeti u ultraljubičastom svjetlu, zbog raspršenja neutralnih atoma vodonika. I prije su naučnici znali da geokorona postoji i koje su njene odlike, ali nisu do sada uvidjeli da se proteže toliko duboko u svemir.
Naime, ona se prostire na udaljenosti dvostruko većoj nego što je ona između Zemlje i Mjeseca, odnosno proteže se 630.000 kilometara u svemir.
"Mjesec zapravo plovi kroz Zemljinu atmosferu", rekao je fizičar Igor Baliukin, s ruskog Instituta za svemirska istraživanja.
"Toga nismo bili svjesni, sve dok nismo maknuli prašinu s podataka koje je prije više od 20 godina prikupila opservatorija SOHO", dodao je on.
Jedan od vrlo osjetljivih senzora letjelice SOHO, nazvan SWAN, bilježio je tragove vodonika koji čine geokoronu i tako mjerio njenu tačnu rasprostranjenost unutar svemira.
Letjelica SOHO mogla je našu geokoronu da posmatra samo u određeno doba godine, kada su i Zemlja i krajnji spoljni dio atmosfere bili u njenom vidokrugu.
Naime, kod planeta koji imaju vodonik u atmosferi vodena para se češće vidi bliže njihovoj površini. To vrijedi za Zemlju, Mars i Veneru.
"Ta činjenica je posebno zanimljiva ako se izvan našeg Sunčevog sistema traže planeti s potencijalnim izvorima ili spremnicima vode", objasnio je astronom Žan Lup Berto, bivši voditelj projekta SWAN.
"Kada su astronauti misije Apollo 16 1972. godine postavili prvi teleskop na Mjesec i njime snimili očaravajuću fotografiju geokorone koja obavija Zemlju i koja snažno sjaji u ultraljubičastom svjetlu, nisu znali da se i sami nalaze u spoljnim dijelovima te iste geokorone", dodao je on.
Sunčeva svjetlost reaguje s atomima vodonika kroz određenu valnu dužinu ultraljubičastog svjetla naziva Lyman-alfa, koju atomi mogu apsorbovati i emitovati. Budući da tu vrstu svjetla apsorbuje Zemljina atmosfera, ona se može posmatrati samo iz svemira.
Zahvaljujući svom senzoru, SWAN je u geokoroni mogao selektivno mjeriti svjetlost Lyman-alfa i tako otkriti stvarne razmjere naše spoljne atmosfere.
Prema novom istraživanju, gdje su naučnici proučavali nekoliko decenija stare podatke sa opservatorije SOHO, izgleda da Sunčeva svjetlost zbija atome vodonika u geokoroni na dnevnoj strani Zemlje, ali proizvodi i područje pojačane gustoće na noćnoj strani.
Gušće dnevno područje još uvijek je poprilično rijetko, sa samo 70 atoma vodonika po kubnom centimetru na udaljenosti od 60.000 kilometara iznad Zemljine površine, i s oko 0,2 atoma na udaljenosti na kojoj se nalazi Mjesec.
"Na Zemlji takvu gustoću ipak nazivamo vakuumom, tako da taj dodatan izvor vodonika ne bi bio dovoljan da olakša daljnja svemirska istraživanja", rekao je Igor Baliukin.
Naravno, mi ne možemo disati u spoljnom dijelu naše atmosfere koji se proteže dalje od Mjeseca. Ne samo zbog malene količine atoma vodonika, već i zbog nedostatka kiseonika.
Ono što je dodatno zanimljivo je ta činjenica kako izgleda da, uprkos svom našem napretku u svemirskim istraživanjima, nijedan čovjek do sada nije napustio Zemljinu atmosferu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.