Magnetofonski snimak 183. sjednice Predsjedništva Republike BiH, održana 11. januara 1993. godine
MIRO LASIĆ: Ja mislim da ima nekih stvari. Bojim se da mi ovdje, kad kuća gori, raspravljamo o ekseru na tarabama. Imamo mi vrlo važnih stvari ovdje kao jedini, čini mi se, vrhunski državni organ koji bi morao da neke stvari kaže i da reagira. Ja zato mislim da u tekućim pitanjima treba prvo da vidimo šta se to dogadja u Ženevi. Moram da kažem da sam vrlo nezadovoljan. Ja sam potpuno neinformiran. Niti o stavovima niti o potezima naše delegacije u Ženevi. To moram da kažem da ljudi, ne vjerujući da to može da bude, da se u Ženevi događa to što se događa, da se radi o budućnosti Bosne i Hercegovine, a da neko ko je član kolektivnog šefa države pojma o pojmu nema. Predsjednik Predsjedništva vuče i neke poteze za koje ne znam je li ih vuče kao legitimni šef svog naroda ili kao predsjednik Predsjedništva. Ako ih vuče kao predsjednik Predsjedništva u ime BiH, ja bih molio da znam koji su to potezi, da li se s njima slažem ili se ne slažem. Čak i o toj platformi u Ženevi, o sastavu državne delegacije koja vidim da se i mijenja. Nismo uopće obaviješteni. Odnosno, ja nisam obaviješten. Druga stvar koju bih ja ovdje želio da postavim, ja gospodo još uopće nemam nikakvu zvaničnu informaciju o slučaju Josipa Gogale. Sva su poređenja neumjesna. Apsolutno. Ali nas je zadesilo ovih posljednjih dana nešto veoma teško i nenadoknadivo - dva gubitka. Gubitka potpredsjednika Vlade gospodina Hakije Turajlića i gubitka Josipa Gogale. U slučaju gubitka Hakije Turajlića javno se postavlja i pitanje odgovornosti generala Razeka i generala Morijona koji su vrhunski zapovjednici Ujedinjenih nacija odnosno trupa UN u Sarajevu i u BiH. Našega potpredsjednika Vlade Hakiju Turajlića ubili su agresori. Josipa Gogalu ubili su ljudi u uniformama Armije BiH. Prema tome, mora postojati odgovornost u vertikali sve do vrha. Onu odgovornost koju tražimo za ubistvo Hakije Turajlića moramo tražiti i za ubistvo Josipa Gogale do komandanta Sarajevskog korpusa, do načelnika Glavnog štaba. A oni se uopće ne oglašavaju. Čak se događa, gospodo, da Press-služba Sarajevskog korpusa, što vjerujem da je nezabilježen slučaj u civiliziranim zemljama, odgovara i napada člana Predsjedništva koji se zalaže za zakonitost. Treća stvar koju bih želio ovdje da kažem...
LASIĆ: Da, treću. "Oslobođenje" objavljuje jedan gnusan tekst 9. ovog mjeseca plasiran na veoma reprezentativan način u kojem se moje zalaganje za zakonitost u BiH upoređuje sa ratnim zločincem Karadžićem. Ja zahtijevam, kao član Predsjedništva, ogradu od tog teksta i izvinjenje "Oslobođenja".
GANIĆ: Ima li još neko da doda nešto za tekuću tačku?
ABDULAH KONJICIJA: U vezi sa Gornjim Vakufom u sedam sati na vijestima Radio Sarajevo daje podatak da se Armija ograđuje o sukobima koji su bili oko Zastave, a u pola osam TV iznosi podatak dopisnika iz Mostara kako je to bio sukob između Muslimana i Hrvata. Međutim, taj demanti se ne iznosi i upravo slijed događaja pokazuje da dolazi do miniranja hotela u kojem se nalaze vojnici MUP-a, regularnog MUP-a i detonacija je bila strašna, srećom nije bilo mrtvih, ali su štete bile velike.
GANIĆ: Vi znate, ja sam po struci inženjer. Ovo su veoma važne tačke koje su kandidovane i ja predlažem da se pismeno formulišu ove tačke. Ja ću zakazati sjednicu Predsjedništva u toku dana ili sutra ujutro po ovim tačkama i pozvaću odgovarajuće resore i izvršiti odgovarajuće konsultacije. Jer ne možemo, ovo su krupna pitanja. I da se onda zakaže nova sjednica Predsjedništva. Slažete se.
ĐURIČIĆ: Znate o čemu se radi. Znate da gospodin Ganić za ovo ima deponovan glas. A za ovo što Vi gospodine Lasiću predlažete....
GANIĆ: Dobro, hvala, sjednica je završena.
Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva RBiH i predsjednika stranaka održane 2. februara 1993. godine (1)
Sjednica je počela u 11 sati. Predsjedavao je Alija Izetbegović.
IZETBEGOVIĆ: Šiber je došao. Mi ćemo vas pokušati izvijestiti o tome kako su tekli razgovori. Kako je konferencija završena. Ona je završena, kao što znate, ponudom na potpis dva dokumenta ili tri dokumenta, ako hoćete. Jedan dokument se odnosio na onih devet principa kao osnove budućeg uređenja BiH, Mape provincija i jednog dokumenta koji nosi radni naslov Vojni dokument, a koji ima zvanični naziv Dogovor o miru u BiH. Mi smo, kao što znate, potpisali samo devet principa, dok smo ona druga dva dokumenta odbili. Karadžić je potpisao principe i Vojni dokument, a Boban sva tri dokumenta. Zašto smo potpisali i zašto nismo potpisali neke dokumente, ja sam to već rekao i sad ću najkraće ponoviti. Smatrali smo da devet principa mogu da se potpišu, jer oni potvrđuju državnost BiH, odnosno kontinuitet BiH kao suverene i nezavisne države koja jeste decentralizirana država, ali nije konfederalna niti federalna, federativna država. Dakle, nije to ni federacija, ni konfederacija, nego decentralizovana država. Mi smo mislili da je to prihvatljivo, jer potvrđuje se državnost BiH, a po našem mišljenju u daljem toku razgovora na bazi takvih principa moguće je napraviti ustav koji omogućuje, koji praktički sada umrtvljava dvije opasnosti, a to su, s jedne strane dvije države u državi, s jedne strane tzv. republike srpske, a s druge strane posebno hrvatske države u državi koja se bila počela razvijati pod nazivom "Herceg Bosna". Mi smo smatrali da je time stavljena tačka na to dvoje, da se pruža nekakva pravna osnova da se stvari dalje ne razvijaju u tom pravcu i da se ide na snaženje države u onim granicama koliko to onih devet principa garantuje. To je bio motiv da smo prihvatili dokument od devet principa. Mapu nismo prihvatili, kao što znate, i znate i razloge mislim da se ne ljutite što je nismo prihvatili. I Vojni papir nismo prihvatili jer smo na njega imali više prigovora. Jedan od temeljnih prigovora je bio da sudbina teške artiljerije, što je danas bila suštinska stvar i što ostaje suštinsko pitanje uopće tog vojnog rješenja, ako se ono hoće tražiti za stolom negdje, da se ta artiljerija koncentrira i da se stavi pod efikasnu kontrolu. Odredba o tome, po našem mišljenju, nije bila dovoljno jasna, nije bila dovoljno nedvosmislena.
Karta, kao što znate, praktički je predstavljala, uprkos svega, ona je bila počela od jasnih principa. Kako su razgovori tekli, ona se sve više deformisala i sve više išla, naime, deformirala se u pravcu usvajanja i prihvatanja etničkog kriterija u tolikoj mjeri da se konačno pretvorila skoro u etničku kartu i natezanja oko etničkih granica. Jedina njena dobra strana je to što se radilo o deset, a ne o tri provincije, što je bio naš stav, stav naše platforme. Radilo se o 10 provincija što bi bilo prihvatljivo da su te granice bile povučene na drugi način mapa bi takođe mogla biti prihvatljiva. Međutim, ona s jedne strane nije uvažavala dovoljno ekonomske, geografske i druge činioce koji određuju oblik provincija, njihov dizajn i granice, a s druge strane, što je po mom mišljenju bila jedna krupna manjkavost, osobito krupna i neoprostiva manjkavost je to što je na neki način uvažila rezultate etničkog čišćenja i ostavila široka područja na kojima je to etničko čišćenje izvršeno. Ostavila je privremeno pod kontrole vojske koja je to izvršila.
Što se mene lično tiče ja bih razmišljao o tome da potpišem taj papir ne bi li skupili taj narod koji se polako gubi po svijetu i koji vrlo teško podnosi izbjeglištvo, a s druge strane, polako se gubi. Neki praktični razlozi su me naveli da ozbiljno razmišljam da prihvatimo tu mapu ako bi se omogućilo da se naših 600-700 hiljada ljudi vrati u svoje domove pa da se u nekoj drugoj etapi nastavimo dalje boriti imajući tu državu koja je dosta da kažem, na neki način, difuzna, ali imamo jedan okvir. Da uzmemo to kao neki prvi korak ka tome da se ponište rezultati rata. Jer mi nismo dobili vojnu pobjedu da bi mogli da diktiramo uvjete, uspjeli smo da odbranimo jedan dio teritorije.
Međutim, ta mapa takva kakva jeste, uz ostale manjkavosti koje se tiču zanemarivanja ili ignoriranja kriterija ekonomskih, funkcioniranja budućih tih provincija, ima tu krupnu manjkavost da je zadržala široke oblasti van kontrole bosanske vojske. Inače je predviđeno bilo ono što je bilo u njoj dobro, opet, to je predviđeno povlačenje četnika u neke granice, znači napuštanje dijela teritorija što bi moglo da ima vrlo težak moralni uticaj na vojsku njihovu jer bi se ona morala da povuče iz Foče, Zvornika, Višegrada, Jajca, Donjeg Vakufa, Prijedora, Brčkog itd. Treba da se povuče odatle. To je dobra strana. Loša strana je što bi opet tamo gdje bi se povukla dobila nekakav legalan status i što oni kažu privremen, jer se jednog dana raspušta sva ta vojska.
Došlo je, međutim, do prilično živih rasprava i javnih, a tajnih onih u kabinetima vrlo živih oko toga da to ne valja, da to ne može tako da ide, da Gali malo privatizira. Naime, da je neka vrsta diktatora u orgnaizaciji UN, da on malo prelazi svoje kompetencije, da on ne može to tako sazivati. Ja vjerujem da se postavilo i pitanje prisustva Karadžića, Bobana i njihovih u kojem svojstvu se tamo nalaze itd. Koliko se može procijeniti, oni imaju velike teškoće u sazivanju sjednice Savjeta bezbjednosti. Protive se tome, prije svega, Amerikanci. To su posljednje vijesti koje ja imam od jutros. Ali pouzdano izgleda da sastanka sutra nema. To već pokazuje da teškoće postoje tamo. Imaju polemike preko štampe. Znači, ponešto procuri iz tih rasprava koje se obavljaju. Ja nisam otišao tamo iz dva-tri razloga. Jedan je razlog što sam na taj način htio da izrazim svoje neslaganje s tim tokom koji je tamo iako sam insistirao da idem tamo. Jutros mi ponovo poručuju da se svakako spremim i odmah da dođem, da to nije u redu s moje strane. To je jedna stvar. Druga stvar, mislio sam ako i dođe do rasprave naši su razlozi tako jasni, dovoljni su jasni da nije ni potrebno da nas bude puno. Može bilo ko da obrazloži naš stav tamo. A treći razlog što sam smatrao da trebam da budem ovdje. Moramo oko ove vlade nešto poraditi jer se stvorila jedna dosta nejasna situacija u pogledu stava Hrvata prema Vladi. Oni faktički nisu otkazali učešće u Vladi, ali nisu pravno. Ali faktički ih nema. Ne znam šta misle. Možda će nam gospodin iz HDZ-a moći nešto više o tome reći. Kakva je sad situacija, oni nas ne obavještavaju. Uglavnom, njih u Vladi nema. Sukobi su trajali, što je možda za mene bio još jedan veći motiv nego problem politički Vlade. Sukob tamo u centralnoj Bosni. Treba da dođu što prije ovdje da pokušamo da ugasimo te požare. Ta nam stvar ne treba. Uopće nikome tu ne treba. Ne treba nam ta vrsta rata. I da nije agresije i da nije problema četnika. Što će nam taj sukob. Ono barem što je do bh. Armije da mi barem ne doprinosimo dolijevanju ulja na vatru i ako možemo da to smirimo onoliko koliko je to do nas stalo. Dakle, toliko o tome što nisam otišao tamo i što se nalazim ovdje. Tamo su svi otputovali osim mene. Evo, možda će prof. Filipović dopuniti malo. On je jedini od onih koji su bili prisutni gore. Da dopuni ono što ja nisam ovdje rekao.
FILIPOVIĆ: Mislim da naša delegacija nije imala drugog izlaza u situaciji u kojoj smo se našli, nego da ostanemo dosljedni kod onog što je bio naš mandat. Naš je mandat bio imperativ. Mi nismo smjeli pristati ni na kakvu soluciju koja podrazumijeva etničku podjelu BiH. Pošto je ova karta koju su predložili kopredsjedavajući praktično na zaobilazan način ipak inaugurirala i uvela princip etničke podjele kao osnovu rješenja podjele BiH jer je to suština ovog cijelog problema, mi nismo imali drugog izlaza nego da ostanemo dosljedni kod toga da odbijemo da BiH, da njena budućnost bude definirana takvom unutrašnjom podjelom i konstitucijom provincija koje imaju veoma velike oblasti, koje će funkcionirati kao paradržava. U toj situaciji ne bih ulazio u to ovdje kako je došlo do te evolucije i do toga. Mislim, to je jedno pitanje koje zaslužuje jednu posebnu analizu, ali mislim da naša delegacija u cijeloj situaciji se ponašala i djelovala onako kako je to proizilazilo iz njenog mandata i iz imperativa da se brani BiH kao jedinstvena, cjelovita i suverena država. Ja mislim, gledajući, ako se posmatraju ulozi s kojim smo mi ušli u cijelu ovu situaciju, npr. da smo mi iz pozicija legitimnih legalnih organa BiH branili BiH kao državu, s druge strane da su SDA, SDS zapravo i srpske paravojne snage pa zatim i cijela ta kompaserija koja je oslanjala se na JNA, Srbiju, Crnu Goru itd. imala osnovni zadatak da formira na tlu BiH srpsku državu, s druge strane da je pod auspicijom Tuđmana i ideje o Herceg Bosni trebalo stvoriti jednu hrvatsku praktično državu na tlu BiH, da je ovaj ishod ipak pozitivan s obzirom na interese BiH kao cjeline. Sasvim je sigurno da čak i ova rješenja do kojih je došla konferencija u Ženevi, odbacuju mogućnost stvaranja srpske države na tlu BiH, odbacuju mogućnost stvaranja hrvatske države na tlu BiH i na izvjesan način potvrđuju kontinuitet i valjanost bosanske države kao jedne jedinstvene i države koja ima sopstveni, da tako kažem... za svoj suverenitet.
Poznato je da je B. Gali u jednom brifingu sa diplomatama zapadnoevropskih zemalja izjavio da je osnovni cilj politike UN u BiH da onemogući da Muslimani postanu odlučujući faktor na tom prostoru. To je stvar koja je verifikovana, koja se zna i mi se prema toj stvari moramo postaviti na takav način. Na način koji omogućava nama da raskrinkamo, ako ništa tu politiku koja se provodi prema BiH. Inače, u svemu podržavam ono što je rekao predsjednik.
IZETBEGOVIĆ: Izvoli, Mirko.
MIRKO PEJANOVIĆ: Hvala. Ja sam se već javio za riječ. Prvo oko ocjene rada delegacije i njenog uspjeha, ja sad ne bih govorio šire. Rekao bih slijedeće. Mislim da je naša delegacija otpočetka, ona je radila u više sastava i radila duže vrijeme, izborila se za političku pobjedu ideje države Bosne i Hercegovine i sve što to podrazumijeva. Izborila se za ustavne principe koji neutrališu Kutiljerovu formulu tronacionalne podjele BiH. Drugo je pitanje što je razgovor i rasprava za odlučivanje o 10 provincija bilo pod trašnim pritiskom vraćanja na etničku podjelu. Zato naša delegacija nema odgovornosti. Ona se samo našla u odnosu snaga koji je to pratio. Ovdje se nažalost kod nas, naročito u Sarajevu, dijelom i medju našim kadrovima, a dijelom i u masmediju, stvorilo jedno stanje da se naša delegacija i uopšte naše učešće u Ženevi nije pokazalo produktivnim sa stanovišta borbe za strateške ciljeve BiH. Mislim da to ne stoji i da se to mora korigovati. Mi učestvujemo u mirnovnom procesu i moramo ga tretirati onako kako je moguće tretirati jedan mirovni proces. Drugo je pitanje kako mi stojimo i šta mi treba da radimo i kako da se pripremamo da sačuvamo to što smo do sada odbranili i što moramo sutra braniti. Ja dajem pozitivno mišljenje o angažovanju delegacije i mislim da je delegacija uložila i u ovom sastavu razgovoru na najvišem nivou veliki napor da se promovišu naši ciljevi, da uspiju u Ženevi djelimično i daše promovišu svjetskoj zajednici. Drugo pitanje koje bih večeras otvorio, to je pitanje preciznosti smjernice za odlučivanje delegacije u Njujorku. Mislim da je osnova te smjernice data u dva elementa. To je garancije da se svi raseljeni, protjerani vrate na svoje pragove, ukupne garancije i međunarodne i prelaznih rješenja u funkcionisanju države, drugo je pitanje garancije za uklanjanje za kontrolu teškog oružja, što znači da nas ne može niko tući kad mu je volja. Ja bih dodao, ako dozvolite, treće pitanje. Mislim da je ono bilo prisutno u generalnim primjedbama naše delegacije, ali se mora izdvojiti i precizirati. To je pitanje garancija građanskih prava, nacionalnih prava i manjinskih prava. Ovo što nam se sada dešava u centralnoj Bosni to je ono što treba preduprijediti tim garancijama. To je da niko ne može nikoga dovoditi u položaj građanina drugog reda i položaj neravnopravnosti. Niko nikoga. Jer nema onda mira. Bosna je puna mješovitih sredina. Vrlo je malo u Bosni gdje prevlađuje 90 ili 70% jednog naroda, pa Bože moj. Mislim da to moramo precizirati i moramo i medijski to u svijetu prezentirati. I treće pitanje je ko i kako da prezentira naša stanovišta u Njujorku? Htjeli mi to ili ne, u Njujorku se odlučuje o nama, odlučuje se o miru. Obustavljanju rata. Mi smo dio tog procesa i kad bismo i htjeli ne možemo to sad drukčije tretirati, ja sam to Vama rekao predsjedniče kad sam Vas pozdravio poslije povratka, da Vi trebate biti kao predsjednik delegacije gore. Vi predstavljate državu, predstavljali ste i do sada i mora se predstavljati stalno u tom kontinuiranom procesu. Ja Vaše razloge razumijem, ali nisu oni toliko teški da mi ne bismo ovaj prvi razlog uvažili da Vi morate u tom procesu ostati do kraja: A što se tiče sastava delegacije, mislim da je najgore da bude jednonacionalna. Nemojte da dajemo palice drugima. Štafetne. Prof. Filipović zna kako smo mi primljeni u Njujorku i Vašingtonu kad smo bili višenacionalni. Jer je prvi put na tom tlu bila delegacija BiH onako kakva i jeste BiH. Vi ste sada poslali tamo jednonacionalnu delegaciju. To je greška - politička greška. Greška je što ste to i odlučili da se nismo ovdje konsultovali. (Nastaviće se)