BiH

Pratite nas na Google news

Sanjanin Smail Ibrišagić Lipšo izradio sat koji vrijeme mjeri unazad

Sanjanin Smail Ibrišagić Lipšo izradio sat koji vrijeme mjeri unazad
Foto: N.N. | Izradio sat koji vrijeme mjeri unazad
Zlatan Čekić

SANSKI MOST - Već punih pedeset godina Smail Ibrišagić Lipšo bavi se urarskim zanatom i danas je jedini preostali aktivni zanatlija tog kova u gradu na Sani, koji je u prošlosti bio poznat po velikom broju sajdžija.

Ibrišagić kaže da je, ako se tome dodaju godine provedene na zanatu i praksi, njegovo drugovanje s časovnicima svih vrsta mnogo duže i da će trajati sve dok ga snaga i pamet dobro služe.

Dodaje kako je doba savremene tehnologije i elektronike učinilo svoje, ali da je uprkos svemu kultura mehaničkih satova, koje popravlja i udahnjuje im život, ipak opstala. Prisjeća se kako se tim zanatom počeo baviti još u najranijoj mladosti, kada ga je izučio kod nekada poznatog sanskog časovničara Irfana Čekića. Životni put ga je kasnije odveo u Prijedor, gdje je otvorio svoju prvu zanatsku radnju i uspješno radio sve do početka rata, a potom je nekoliko godina radio u Puli, gdje je proveo godine izbjeglištva. Napokon, prije više od dvadeset godina skrasio se u rodnom Sanskom Mostu, gdje ga svi poznaju i cijene kao vrsnog majstora. 

"U posljednje vrijeme najviše mušterija je iz inostranstva, to su naši ljudi koji žive i rade u drugim zemljama. Oni na popravak donose mehaničke satove, a preko njih šalju ih njihovi prijatelji Nijemci, Italijani, Skandinavci, pa čak i Švajcarci. Mi smo nekada satove slali njima na popravak, a sada oni šalju nama", kaže Ibrišagić.

Dodaje kako svakog kvalitetnog urara krase oštro oko, strpljivost i precizna ruka, jer popravka i reparacija minijaturnih satnih mehanizama koji se sastoje od brojnih kotačića i opruga nije nimalo jednostavan posao. "Zaista, kada na primjer u ruke uzmete jedan stari švajcarski sat, ostanete zatečeni njegovom vrhunskom izradom, estetikom, skladom i načinom kako diše taj složeni mehanizam. U svojoj karijeri popravljao sam mnoge neobične satove, neki su bili skupocjeni i vrijedili čitavo bogatstvo", objašnjava Ibrišagić. Kaže kako je i sam vlasnik jednog takvog džepnog časovnika, koji je proizveden davne 1860. godine u Švajcarskoj, a konstruisan je za potrebe slijepih osoba. Ističe da se radi o komplikovanom mehanizmu, izuzetno naprednom za svoje vrijeme, koji zvučnim signalima vlasniku javlja tačno vrijeme.

"Sat sam dobio na poklon od prijatelja iz Švajcarske i nisam odmah bio svjestan njegove vrijednosti. Tek kada sam ga otvorio i detaljno očistio uvjerio sam se da je riječ o pravom mehaničkom čudu", objašnjava on.

Dodaje kako na satu postoji mala poluga koja, kada se aktivira, pomoću zvukova javlja tačno vrijeme.

"Zvuk koji otkucava sate drugačiji je od onog koji označava minute. Sat je namijenjen slijepim osobama, jer one ne vide već samo čuju. Vlasnik je u svakom trenutku, pomoću zvučnih signala, mogao dobiti informaciju koliko je sati i minuta", priča ovaj sanski urar.

Izdvaja i neobičan sat iz vremena Osmanlija, koji je popravljao i čija je starost nekoliko stotina godina, a njegov je mehanizam bio izrađen od drveta.

Također, neobičan je i sat koji je izradio sam Ibrišagić, a vrijeme mjeri unatrag. "Takav sat sam izradio u Puli, njegove kazaljke se kreću unazad, a pravo vrijeme vidite tek ako pogledate odraz sata u ogledalu. Ovako se veoma teško snaći s njim", objašnjava on.

Ibrišagić kaže kako ga žalosti što poslije njega, kako sada stvari stoje, u gradu na Sani neće preostati više niko ko će se baviti ovim drevnim zanatom.

"Mladi nisu zainteresovani da uče ili da se bave ovim poslom, pa će tako vrijeme pregaziti naš poziv i ostaće jedino priča o nama. Valjda tako mora biti", zaključuje Ibrišagić na kraju naše posjete.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije