Društvo

"Nezavisne" u kampu u Šidu: Nedostaje mi kuća, voljela bih da tamo plešem

"Nezavisne" u kampu u Šidu: Nedostaje mi kuća, voljela bih da tamo plešem
Foto: N.N. | Migrantski kamp u Šidu iz ugla šestogodišnje Sirijke Žane

Raširene ruke šestogodišnje Žane iz Sirije dočekale su ekipu "Nezavisnih novina" na ulazu u tranzitni migrantski kamp Šid, koji se nalazi na sjeverozapadu Srbije.

"Da li imaš samo malo čokolade", upitala me Žana suznih očiju, grleći tolikom silinom kao da se sva snaga svijeta stisla u te male ruke. Izvadila sam iz torbe sve što sam imala, a ona je odmah otrčala do svog smještaja i sakrila čokoladice pod jastuk.

Kada se vratila, uhvatila me za ruku i povela da upoznam njenu prijateljicu.

"Igramo se lijepo ovdje u kampu. Nemamo crtane filmove, ali se igramo loptom i ponekad crtamo", ispričala mi je Žana na engleskom, koji govori isuviše dobro s obzirom na njene godine.

Simultano je prevodila moje riječi i prepričavala moja pitanja svojim drugaricama.

"Dvije čokoladice sam odmah pojela, jednu sam sačuvala za brata, a ostale sam sakrila", šapnula mi je na uho, trebala bi to da bude naša mala tajna.

U kampu sam provela dva sata, no Žana me sve vrijeme čvrsto držala za ruku dogovarajući već idući susret. Nije mogla da razumije da ću otići i da se neću vratiti, baš nikad.

U tranzitnom migrantskom kampu Šid, kojem je posjeta organizovana u okviru "Iris Balkan Media karavana", trenutno se nalazi 165 ljudi. Pretežno su to porodice, a ovo je jedan od kampova u Srbiji s najviše djece. Tokom 2019. godine u kampu se rodilo petoro djece, a mnogi od njih odrastaju unutar njega. Uslovi su dovoljni za preživljavanje, ali ne i dostojni čovjeka. Svih 165 ljudi unutar kampa čeka neku bolju budućnost u Njemačkoj ili Francuskoj, jer, kako kažu, Srbija je takođe siromašna zemlja, a oni većinom imaju za cilj da rade i stiču u životu, zarade novac svojim rukama i podižu porodicu u sigurnom okruženju. U Šidu, inače, postoje tri migrantska kampa u kojima se nalazi oko hiljadu ljudi.

Žana više u ratom pogođenoj Siriji nema ništa, razrušeni su joj kuća i vrtić u koji je išla. U kampu je s mamom i bratom, kojem su tek dvije godine, a otac je ostao u sirijskom zatvoru i za njega nisu čuli dvije godine.

"Nedostaje mi kuća, voljela bih da sam sada tamo, da plešem, volim da plešem", pričala mi je Žana okrećući se poput balerine, dok su joj se roze papučice klizale po blatnjavoj cesti. Ona, kao i mnoga djeca u ovom kampu, ima svoje snove i cijelu situaciju gleda svojim očima, ne shvatajući šta se zapravo dešava.

Njena mama Maždulin je bila profesorica engleskog jezika u Siriji i na put iz svog razrušenog doma nakon što je ostala bez muža krenula je sama sa dvoje djece - Žanom, koja je tada imala četiri godine, i sinom, koji je bio napunio tek pola godine.

"Sve vrijeme sam ga nosila u naramku, a Žanu držala za ruku. Dužna sam kao majka da im obezbijedim bolju budućnost i sigurnost", ispričala je Maždulin.

Kako kaže, već nekoliko puta je pokušavala da prođe kroz Hrvatsku, ali bi je svaki put vratili u Srbiju i neuspjesi su se samo nizali.

Jako teško smo uspjele da ostvarimo komunikaciju jer nas je Žana uporno prekidala u želji da mi pokaže cijeli kamp i sve njene drugare. Igrala se lijepeći i odljepljujući kolaž papir po ruci, s najslađim osmijehom svaki put kada bi ga odlijepila. Kao da je neka vrhunska igra u pitanju, što za nju i jeste bila.

"Ostani 15 dana sa mnom, ne, ne u stvari ostani pet plus sedam dana", govorila je skačući mi u naručje.

Njen svijet je poseban, vrtjela se između hrpe ljudi u kampu s očima pokrivenim rukicama. Dok je haljinica koja je bila na njoj činila puni krug Žana je zamišljala da je balerina, plesačica i tako uranjala u svoj svijet.

Svima u kampu je nalakirala nokte flomasterima, pa čak i svom mlađem bratu. "Svaka dama koja drži do sebe mora da ima nalakirane nokte", govorila mi je.

Maždulin mi je pokazala Žanine fotografije iz vrtića koji je pohađala u Siriji.

"Srce mi se cijepa kada je gledam u poderanoj i prljavoj odjeći. Uvijek sam se trudila da je sredim i počešljam. Žana je uvijek bila otvorena i komunikativna, prilazi svakom i samo želi s nekim da priča i da se igra", opisala mi je Maždulin.

Na odlasku sam Žani pokušala objasniti da se možda nećemo nikada sresti, što je za nju potpuno nemoguće, ali vjerujem da ću jednog dana da je gledam na televiziji kao neku govornicu i predstavnicu agencija koje se bore za ljudska prava te da će svojom komunikativnošću da pokori svijet i učini ga boljim i ljepšim mjestom. Ispustila sam je iz svog zagrljaja po izlasku i dok mi je srce luđački udaralo dok sam se udaljavala u sebi sam ponavljala mantru: "Žana će biti srećna, Žana zaslužuje biti srećna".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije