GRADIŠKA - Na savskom mostu u Gradišci, oštećenom prije nekoliko dana, brojni građevinski radnici i mehanizacija "Niskogradnje" popravljaju cestu. Oni skidaju oštećeni sloj asfalta i postavljaju novi.
Šta treba da znate:
- U toku je sanacija savskog mosta u Gradišci nakon nedavnog oštećenja.
- Građani most doživljavaju kao simbol grada i života uz Savu.
- Tekst donosi bogatu istoriju gradiških mostova kroz ratove i države.
- Hoće li sadašnji most dobiti obnovu kakvu građani priželjkuju?
Grme mašine, zvekeću komadi starog i istrošenog asfalta i betona koje grebalica ubacuje u kamione i odvozi. Radnici se trude da sve bude usklađeno sa građevinskim standardima. Oblak prašine raznosi vjetar, ali to nikome ne smeta. Rade udarnički, odlučni da poprave, ojačaju i urede most - simbol Gradiške.
Oko mosta, kojem je pristup omeđen žutim trakama i upozorenjima na opasnost, prolazi narod, a neki se provlače ispod, zagledaju, zapitkuju, mjerkaju, procjenjuju i međusobno komentarišu. Svako ima svoju teoriju.
Milja Ilić i njen suprug Nenad doputovali su iz Jesenica u Sloveniji. Sa njima je Mirina sestra Mira Maletić. Na šetalištu, blizu mjesta na kojem se urušio dio mosta, stoje i razgovaraju.
"Mi smo prvo jutro poslije puštanja u saobraćaj doputovali preko novog mosta. Dolazak u rodni kraj nismo mogli odložiti, a kad smo saznali da se ne može preko ovog mosta - zabrinuli smo se. Naveče je stigla lijepa vijest", ispričala nam je Mira Ilić, porijeklom iz Gornjih Podgradaca.
Narednog jutra bili su među prvim putnicima koji su iz Hrvatske, preko mosta u Čatrnji, doputovali u Gradišku.
Mira je u devetnaestoj godini, poslije završetka srednje škole u ovom gradu, otišla u Sloveniju. Bilo je to 1974. godine. Radila je u hotelu. Njen suprug Nenad Ilić, penzioner i bivši radnik željezare u Jesenicama, rođen je 1954. godine u ovom slovenačkom gradiću, poznatom industrijskom centru bivše Jugoslavije. Njegovi roditelji, porijeklom su iz sela Greda, kod Gradiške.
"O čemu razgovarate", upitasmo nakon spontanog susreta.
"O uspomenama iz mladosti, o šetnji savskom obalom, pored mosta", odgovori Mira oživljavajući sjećanja na davnašnje vrijeme. I nastavi sjetno pričati o mostu, keju, parkovima i lipama pored Save koje svakog juna bogato procvjetaju i zamirišu cijelim gradom.
"Došli smo da vidimo ovaj most, zato što mu je teško, jer ga ne doživljavam samo kao čeličnu grdosiju, nego simbolom koji ima dušu. Našu dušu. Bilo bi lijepo da ga poprave, ofarbaju, urede, osvijetle, da opet bude kao nekada".
Savski mostovi
Sadašnji most u Gradišci, i mostovi građeni prije, imaju istu ulogu… Oni su na granici istoka i zapada hvaljeni i kuđeni, građeni, rušeni i uvijek obnavljani, slikani kistom i okom, ljubljeni riječnim talasima, opisani u pričama i pjesmama, kao vječna inspiracija.
Savskim mostovima, na istom mjestu, ili koju stopu uzvodno ili nizvodno, preko drvenih pragova, željeznih lukova i betonskih zidova tutnjale su vojske i vojskovođe, prelazio narod tjeran svakojakim potrebama, sudarala se različita carstva, padale u rijeku konstrukcije mostova uporedo sa propašću država koje je povezivao. Istorija nas vraća u daleku prošlost. Da bi prešla u Bosnu, Ugarska Kraljevina je prvi pontonski most ovdje izgradila 1463. godine. Nekoliko vijekova kasnije, 9. novembra 1918. godine, nakon ulaska srpske vojske u Bosansku Gradišku, sreski načelnik Milan Todić je u aprilu sljedeće godine inicirao izgradnju pontonske ćuprije preko Save.
U arhivu Zavičajnog muzeja, koji se nalazi na savskoj obali, čuvaju izjavu gradonačelnika Bosanske Gradiške Hakif-bega Reufbegovića, koji pokazuje veliku žudnju za mostom. On zaključuje da ne može više snositi moralnu odgovornost ukoliko se ćuprija ne izgradi, i da je građanstvo, bez razlike, pripravno da doprinese, tj. da donira novac, samo da se ovaj decenijama žuđeni cilj oživotvori.
Mostarina
Istoričar Bojan Vujčić u knjizi "Gradiški mostovi na Savi" navodi da je izgradnja mosta, prvog u periodu Kraljevine Jugoslavije, trajala od 25. novembra 1921. do 26. avgusta 1922. godine. Most je izgrađen za devet mjeseci i dva dana, a gradila su ga tri inženjerijska oficira sa 180 vojnika pontonskog i inženjerijskog bataljona. Otvaranje ovog mosta zabilježeno je u Školskom godišnjaku Stare Gradiške, susjednog grada na lijevoj obali, sada u Hrvatskoj. Opština Bosanska Gradiška nagradila je sedmoricu podoficira sa po 750 dinara, a major i kapetan dobili su po 5.000 dinara u svrhu kupovine zlatnog sata za uspomenu na gradnju mosta.
O gradnji i otvaranju tog mosta, koji je bio polupontonski i rastavljao se na sredini prilikom prolaska brodova, zapis je u knjizi "Spomenici i škole u Staroj Gradišci" ostavio učitelj Stjepan Durum. On navodi da je most građen pod komandom "vrlog majora Nikole Kovačića". U to vrijeme naplaćivala se mostarina za vozila, robu i pješake, za koje je cijena bila polovina ondašnjeg dinara. Dugo se prepričavala anegdota o mostarini. Naime, na drugoj strani mosta nalazila se gostionica u koju su Gradiščani rado dolazili. Dvojica ljubitelja dobre kapljice su otišli na piće. Sve su potrošili izuzev pola dinara, što je dovoljno samo za mostarinu jednoga od njih. Tada su se dosjetili da se pješaku prtljag ne naplaćuje, pa je onaj snažniji uzeo na leđa mlađega, lakšega od sebe, spakovao ga u vreću i prenio preko mosta.
Graditelji i rušitelji
Niti jedan gradiški most na Savi u posljednjih stotinak godina nije dugo potrajao, a izgrađeni su i porušeni mnogi. Sve političke potrese, razdruživanja država, prekrajanja granica, vojna sukobljavanja prvo su osjetili savski mostovi. Njihovo rušenje i izgradnja uvijek su pobuđivali veliko interesovanje građana sa obje strane Save, kao nagovještaj novog doba. Istoričar Bojan Vujčić smatra da je najljepši most izgrađen pred Drugi svjetski rat i opisan u mnogim časopisima toga doba, ali je on bio u upotrebi samo 132 dana. Otvoren je 1. decembra 1940. godine. Tehničke karakteristike mosta za to vrijeme bile su impozantne. Dužinom od 240 metara dominirao je cijelim krajem i plijenio pogled svakoga ko bi svratio u Gradišku. Kolovoz na mostu bio je širok šest metara sa dvije pješačke staze sa po metar i po, a ukupna težina mosta iznosila je 830 tona. Nadzorni inženjer bio je Hristivoje Erić iz Beograda, koji se tokom izgradnje mosta zaljubio u mještanku Stojanku Malić i njome oženio. Zajedno su potom otišli u Beograd. Most je srušila Vojska Kraljevine Jugoslavije 11. aprila 1941. godine kako bi spriječila nadiranje Nijemaca na istok. Asim Hadžialagić, doskora jedan od najstarijih stanovnika grada na Savi, prepričavao je kako je građen most uoči Drugog svjetskog rata.
"Sava je tokom niskog vodostaja u ljeto preusmjerena na jednu stranu korita. Iskopane su rupe duboke više od 10 metara počev od riječnog dna. Na toj dubini postavljeni su nosivi zidovi, visine 10 metara iznad vode, koji su preživjeli bombardovanja i razaranja.
Sadašnji most
Sadašnji, čelični most izgrađen je nakon Drugog svjetskog rata, a u saobraćaj je pušten 13. maja 1956. godine. Najljepša sjećanja o mostu zabilježili su znameniti Gradiščani, profesori Isidor Savić i Ranko Petković.
"Kad dođe zima i Sava se napuni vodom, most je izgledao visok, izdignut, naduven, pontoni su često stenjali od udara panjeva ili drugih predmeta koje je bujica nosila. Ljeti, kada je Sava mala, most je bio udubljen, savijen, utonuo... U jesen ili proljeće, most je svakog dana bio drugačiji, prilagođavao se", napisao je profesor Savić. O mostu u Gradišci pisale su jugoslovenske novine u vrijeme tragičnog zemljotresa u Banjaluci 1969. godine. Navedeno je da je most kojim su se dičila dva grada istog imena na njenim obalama metlama svakodnevno čistilo 200 djevojaka, učenica banjalučke Učiteljske škole, koje su privremeno stanovale na usidrenom brodu na Savi, gdje je organizovana nastava.
Sadašnji most, čija je popravka u toku, oštećen je i početkom posljednjeg rata, a dio sasvim urušen 2. maja 1995. godine.
