Vjerovali ili ne, jedan plus jedan jesu tri, ako smo dobri ekonomisti. Ako nismo, nisu ni cijela dva.
O čemu se radi? Nedavno sam, sticajem okolnosti, imao priliku da prisustvujem skupu natprosječno obrazovanih i establiranih ljudi. Razgovaralo se o različitim pitanjima, kada se tema rasprave sasvim nenadano okrenula u pravcu uloge elektroenergetskog sistema Republike Srpske u privrednom i društvenom životu.
Jedan od prisutnih govornika je sugerisao da je postojeće korištenje ovog sistema neracionalno i da to može dokazati prostom matematikom (a matematika mu je i inače jača strana).
Naime, opšte je poznato da su cijene struje za građane u Republici Srpskoj najniže u regionu, a možda i u Evropi, što se obrazlaže cijenom struje kao socijalnom kategorijom. On nije doveo u pitanje potrebu da se pomaže socijalno ugroženim građanima. Međutim, predložio je sljedeće - hajde da uvedemo tržišnu cijenu struje, a u isto vrijeme da izradimo socijalne kartone građana. Za građane koji su ispod linije siromaštva, a takvih je možda i blizu 50%, razliku između tržišne cijene struje i ove sadašnje - socijalne, uplaćivala bi država. Za sljedećih 40% koji su iznad linije siromaštva, ali nisu bogati, dovoljno je i 50% subvencije. Onih 10% najbogatijih glupo je subvencionisati kada cijena struje za njih ne predstavlja iole bitan životni trošak. Na taj način računi bi bili čisti (znalo bi se kolika je stvarna cijena struje i kolika je subvencija, čega većina građana sada nije svjesna), socijalna stremljenja vlasti Republike Srpske bi bila ispunjena (ako bismo dio naplate od bogatih iskoristili za dodatno smanjenjen cijene struje siromašnima čak bi bila i socijalnija), dok bi državi ostalo još nekoliko desetina miliona KM koje trenutno troši na subvencioniranje bolje stojećih i dobro stojećih građana.
Međutim, tu se nije stalo s razmišljanjem. Iako je cijena struje viša za privredu, i ona je niža od one koja bi se mogla ostvariti u izvozu. Tako vlasti Republike Srpske indirektno subvencionišu i privredu, pri čemu se opet postavlja pitanje - zašto tako linearno. Ako cijena struje treba da pomogne otvaranje radnih mjesta, zašto nisu uvedene posebne, niže cijene struje za realni sektor? Naime, nije isto davati jeftinu struju aluminijumskom kombinatu ili fabrici motora, kao i banci ili trgovini. Prije svega, cijena energenata je bitan faktor pri odlučivanju o otvaranju fabrika, a potpuno nebitan pri otvaranju banaka i trgovina. Da svim bankama i trgovinama već danas naplaćujemo više cijene struje, a fabrikama manje, imali bismo više zaposlenih, čak i ako bi neke trgovine i banke bile zatvorene. Ukratko, trenutna rješenja nisu ni savršeno pravedna (pomažu i siromašne i bogate) ni dovoljno podsticajna za razvoj privrede. Uz to, nisu podsticajna čak ni za razvoj elektroenergetskog sektora, koji je naša strateška privredna grana.
Zbog niskih cijena struje (ali i viška zaposlenih, što je opet socijalna uloga ovog sektora), energetski sektor je nisko profitabilan. Zbog toga je njegova vrijednost potcijenjena, a njegove mogućnosti da ulaže u vlastiti razvoj ograničene. Jednim dijelom i zbog toga moramo da dajemo koncesije drugima za izgradnju hidroelektrana i termoelektrana. U postojećim okolnostima to je racionalno. Voda koja neiskorištena otekne u Crno more nije naše bogatstvo. Bolje je dati i drugima i zaraditi bar koncesionu naknadu i otvoriti nekoliko stotina radnih mjesta, nego ne uraditi ništa! Međutim, uz višu prosječnu cijenu struje povećala bi se i mogućnost da sami investiramo u izgradnju novih objakata. Uz to, ako bismo postojeće objekte iskoristili kao hipoteku za dobijanje kredita na inostranom tržištu kapitala (a njihova vrijednost je oko tri milijarde KM), mogli bismo dobiti bar milijardu KM kredita po kamatnoj stopi manjoj od pet odsto i te pare investirati u izgradnju novih objekata. Ako znamo da je prosječna stopa povrata na akcije npr. ČEZ-a oko 14%, mogli bismo bez problema vratiti ovaj kredit i povećati vrijednost državnog elektroenergetskog sektora. Ove investicije, pak, nisu ni izbliza dovoljne za izgradnju svih energetskih objekata tako da bismo neke koncesije ipak morali dati. Međutim, te koncesije nisu problem. Cilj ovakve politike i ne bi bilo 100% državno vlasništvo nad elektroenergetskim sektorom. Cilj je kombinovan razvoj državnog i privatnog elektrosektora, koji bi nam omogućavao da cijenu struje iskoristimo kao svoj adut za privlačenje stranih investicija i to ciljno tj. u one sektore u kojima smo trenutno najslabiji - u prerađivačku industriju.
Naime, sa državnim vlasništvom nad dijelom novoizgrađenih energetskih objekata mogli bismo spustiti cijenu struje za privredu čak i ispod sadašnje. Ta opcija je u potpunosti isključena kod energetskih objekata koje gradi privatni sektor.
Onda bismo mogli investitorima (stranim, ali i domaćim) da GARANTUJEMO te povoljnije cijene struje i adekvatne količine struje u određenom budućem periodu (i time ih subvencionišemo), ali samo ako će otvoriti radna mjesta.
Trenutno, to nije slučaj. Iako je cijena struje i za privredu nešto niža nego u regionu, ničim nije garantovana investitorima da već sutra neće biti povećana ili da će biti dovoljno struje za potrebe ozbiljnih fabrika. Time cijena struje u Republici Srpskoj trenutno ne predstavlja dovoljno ozbiljan faktor za privlačenje investicija.
Ukratko, naša trenutna matematika se svodi na jedan plus jedan jesu dva i nešto malo više. Dobra stvar je da je Vlada Republike Srpske zadržala vlasništvo nad postojećim energetskim sektorom. Danas on ispunjava dva socijalna cilja (niža cijena struje i prekomjerno zapošljavanje, a radi očuvanja kvaliteta radne snage), a pri tome ne pravi gubitke (zbog toga je rezultat pozitivan tj. veći od dva).
Međutim, danas ovaj sektor nije lokomotiva našeg razvoja. Prema potencijalima koje ima, trebalo bi da bude.