Prije nekoliko dana, dok sam obavljao redovnu kupovinu u jednom velikom supermarketu u Republici Srpskoj, zapitao sam se jedno naizgled trivijalno pitanje koje sebi vjerovatno često postavljaju građani ove zemlje...
Kako je moguće da se kod nas tako masovno prodaje mrkva proizvedena u Austriji pored tolike mrkve (ili bar livada na kojima bi se mogla proizvoditi) u Republici Srpskoj, BiH i regionu?
Što je još čudnije, to nije ni naročito kvalitetna mrkva (što bi rekli niti smrdi, niti miriše), a nije ni naročito jeftina. Kao šlag na tortu imam i rođake sa sela koji žive upravo od proizvodnje mrkve (zbog toga mi je situacija upravo sa ovom poljoprivrednom kulturom upala u oči) i koji muku muče da nađu kupce za svoj znatno ukusniji i jeftiniji proizvod.
Kako je to moguće? Jesmo li mi normalni?
Iako nisam naročito upućen u "agrarna pitanja", u ovoj pojavi prepoznajem mnoge ekonomske fenomene koji djelimično objašnjavaju ovu pojavu (od globalizacije, preko agregatne politike EU, do brendiranja), ali najviše našu ekonomsku nezrelost oličenu u nesposobnosti da formiramo domaće ekonomske lance.
Da pojasnim... Sistem slobodnog tržišta kakav izučavaju studenti ekonomije bez sumnje je najefikasnija tržišna struktura. Međutim, u praksi slobodno tržište postoji koliko i čudovište iz Loh Nesa. Neki kažu da su ga vidjeli, ali to ne mogu da dokažu. Zapravo, zbog podjele rada, čak i mali proizvođači se povezuju u vertikalne sisteme kako bi došli do krajnjeg kupca, čime se njihova perfektna samostalnost na različite načine ograničava. Složenost proizvoda, brendiranje, preferencije još više udaljavaju realno stanje od teoretskog koncepta.
Svjesne toga, čak su i okolne zemlje (Hrvatska, Srbija, Slovenija) podsticale stvaranje ovakvih lanaca na svojoj teritoriji i to još odavno. Ako svedemo cijelu priču na trgovinske lance (što je daleko od kompletne slike), tako smo dobili regionalne igrače kao što su "Agrokor" ("Konzum"), "Delta", "Mercator" itd, kroz koje proizvodi iz susjednih država (i inostranstva) danas stižu na naše tržište.
Nažalost, kada su se ovakvi lanci stvarali u susjednim državama, prije oko 10-20 godina, mi smo još uvodili KM, ukidali SDK, privatizovali preduzeća i banke, osnivali berze itd. Ukratko, bavili se stvaranjem osnovnih pretpostavki za funkcionisanje kakve-takve tržišne ekonomije. Iako je različitih reformskih poslova svakako bilo dosta, ipak ostaje činjenica da nam je tada nedostajala vizionarska privredna i politička elita koja bi shvatila važnost ovih lanaca i tada radila (i) na stvaranju istih kod nas.
Zbog toga smo danas u situaciji da domaći proizvođači, ako žele da se nađu na rafovima, moraju u svim elementima da konkurišu najboljim preduzećima iz susjednih zemalja, što je konkurencija za koju uglavnom nisu spremni. Jednostavno, proizvodi proizvođača iz susjednih zemalja se duže nalaze na policama ovih lanaca zahvaljujući čemu su već postali brendovi, a i ekonomija obima odavno igra za njih.
Iako smo ovdje objašnjenje sveli na situaciju u trgovinskim lancima, vjerujem da je slična situacija i u drugim granama privrede. Nama nedostaju i razvijene poljoprivredne zadruge koje bi se nadovezale na trgovinske lance, industrijski klasteri, građevinski klasteri...
Da li to znači da treba da dignemo ruke od domaće proizvodnje i da se posvetimo isključivo razvoju energetike, turizma i slično? Po mom mišljenju - nipošto. Iako kasnimo, još imamo određene šanse, ako zapnemo.
Ipak, osnovno pitanje je ko bi u ovom društvu trebalo da povede aktivnosti na povezivanju domaćih privrednih subjekata u ekonomske lance i pri tome bio u stanju da to uspješno izvede. Iako bi kod nas većina stanovništva vjerovatno odmah odgovorila da je to država, po mom mišljenju to je pogrešan odgovor. Država nikad nije bila naročito dobar izvođač ovakvih projekata. Prosto, ovakvi lanci u državnim rukama su po prirodi mamac za korupciju, nepotizam, političke uticaje (kao što je preferiranje onih proizvođača/izvođača koji su bliži stranci na vlasti), što bi uz već postojeću snažnu stranu konkurenciju vrlo brzo uništilo svaki ovakav pokušaj i vjerovatno ostavilo milionske gubitke po budžet. Na kraju i slobodna konkurencija na domaćem tržištu bi bila ugrožena, što sebi ne možemo da priuštimo.
Upravo zbog toga ni država Srbija, ni država Hrvatska se nisu usudile da same osnuju ovakve lance. Umjesto toga, nađeno je elegantnije rješenje. Stvoreni su uslovi za uspon privrednika kao što su gospoda Mišković, Todorić i drugi, koji će ove poslove obavljati mnogo bolje od države, ali s istim efektom na razvoj lokalne privrede.
Upravo nekolicina ovakvih privrednika, sa jasnom vizijom i saglasnošću (da ne kažem vjetrom u leđa) države treba i nama. To je jedini način da djelimično resetujemo tržišnu utakmicu u kojoj odavno gubimo. Kandidata za ova mjesta ima dovoljno među ekonomskom elitom Republike Srpske. Pitanje je samo da li smo danas dovoljno sazreli da učinimo šta treba?
(Autor, mr Marko Đogo, član je Udruženja ekonomista RS - SWOT)