"A Dodik", pita novinarka visokog predstavnika.
"Milorad Dodik 2008. je puno drugačiji od Milorada Dodika 2006", odgovorio je visoki predstavnik i ušao u legendu iracionalnih procena međunarodne zajednice.
Da je barem pročitao temeljno delo u kojem je sakupljeno sve bitno iz politike koja je dovela do propadanja višenacionalne federacije - "Godine raspleta", haškog optuženika i bivšeg beogradskog lidera. Ili, možda, nije oportuno za finansijere njegove misije da uspoređuje modele iz bivše za istočni blok obećane zemlje, sa realnošću zemlje u kojoj sprovodi svoju nezahvalnu misiju.
Bilo bi korisno pročitati knjigu Dodikovih govora u kampanji 2006, analizu "Oslobađajuća presuda za Dodika", autora Milana Ljepojevića, zbornik "Ustavne promene u BiH", "Bosna i Hercegovina i vladavina prava" dr Miroslava Mikeša... Sve one su izašle u ovoj i prethodnoj godini, a zapravo govore o iskonskom, prirodnom, realnom nastojanju za istinskim suverenitetom, vladavinom prava, demokratijom.
Žalosno je da i dan-danas međunarodna zajednica gradi svoje zaključke na "verbalnom deliktu" - retorici, koja, prema njima, truje političku atmosferu u BiH. Imao sam mogućnost upoznati dr Harisa Silajdžića u aprilu 1994. godine u Sarajevu, a Milorada Dodika u julu 1999. u sarajevskoj centrali OHR-a. Ni jedan ni drugi nisu se promenili i svaki od njih ima pravo na svoja uverenja i na svoje stavove. Haris Silajdžić vidi državni model za svoj narod u jačini centralizovane države, a Milorad Dodik u slovu dejtonskog ustava. Njima je, ipak, zajednički da se zalažu za očuvanje digniteta i želja za ekonomskim napretkom. Ni jedan ni drugi nisu naivni da bi poverovali da se iza dobrih namera međunarodne zajednice ne kriju i sasvim realni interesi izraženi u različitim sumama profita i geostrateških pozicija.
U svom temeljnom delu "Politika među narodima" eminentni profesor političkih nauka i savremene istorije Hans Morgenthau piše da je istorija savremene političke misli priča o borbi dviju škola, koje se bitno razlikuju prema osnovnom shvaćanju čoveka, društva i politike. Prva zagovara da je moguće racionalni moralni poredak, polazeći iz opšte važečih principa, postići ovde i sada. Uzrok za činjenicu da je društveni poredak nepotup i da se ne slaže sa racionalnim standardom, vidi u nedostatku znanja i razumevanja, u arhaičnim društvenim institucijama ili pokvarenosti nekih pojedinaca i grupa. Prema ovoj teoriji moguće je ove nedostatke eliminisati pomoću obrazovanja i reformi kao i sporadičnom upotrebom sile ili prisile. Što se nama čini poznato i konkretno ako se poredi sa politikom međunarodnog angažiranja u Bosni i Hercegovini. Dakle, stavljanje u život teoretskih modela, koji su doživeli svoj kraj u socijalističkoj federaciji. Ovako nešto teško je i razumeti, a i opravdavati i Evropskoj uniji i SAD.
Druga škola koju navodi Morgenthau uverena je da je svet, koji je sa racionalnog polazišta nepotpun, rezultat delovanja snaga, inherentnih čovekovoj prirodi. Da bismo poboljšali svet, moramo da delujemo u skladu sa ovim snagama, a ne protiv njih. Ova škola smatra sistem kontrole i balansa za univerzalni princip svih pluralističkih društava. Više voli da se poziva na istorijske presedane kao na apstraktne principe i zagovara primenu manjeg zla, a ne apsolutno dobrog.
Ukoliko želimo da poboljšamo društvo najprije moramo razumeti zakone po kojima društvo živi. Njihovo delovanje ne uzima u obzir naše želje, zato smo neuspešni ako im se protivimo, ističe se u prvom principu političkog realizma.
Pre nego se podgrijavanjem verbalnih delikata na političkoj sceni Bosne i Hercegovine otvori Pandorina kutija ustavnih promena, s pravom je potrebno potražiti ozbiljnu, naučnu studiju i analizu šta je realnost današnje Bosne i Hercegovine. A to ne pitanjima tipa: "A Lajčak?" i odgovorima: "Miroslav Lajčak 2008. je puno drukčiji od Miroslava Lajčaka 1988."