Ranka Mišić danas je već trebalo da podnese ostavku na funkciju predsjednice Saveza sindikata Republike Srpske.
Njen primjer trebalo bi da slijede i samozvani lideri granskih sindikata prosvjete, policije, pravosuđa i uprave Stevan Milić, Duško Jandrić, Siniša Petrović i Tomislav Vrhovec zbog javne blamaže u vezi sa generalnim štrajkom koji su zakazali za 21. januar.
Kako je više od 80 odsto prosvjetara, policajaca i radnika u upravi i pravosuđu potpuno ignorisalo poziv sindikalnih čelnika da "parališu Republiku Srpsku" zbog najavljenog smanjenja plata budžetskim korisnicima za 10 odsto, postavlja se logično pitanje koga predstavlja i za čije interese radi društvo iz Doma sindikata.
Legitimitet radnika na koje se pozivaju nemaju. Sindikat treba da preuzmu novi ljudi, sa autoritetom. Njih više niko ne uzima ozbiljno.
Znao je to i Stevan Milić, koji je dan prije najavljenog štrajka pozvao, ne prosvjetare, već djecu i roditelje, kao da su oni članovi sindikata, da ne dolaze u školu. Sramotno.
Pokušavali su proteklih mjeseci da koketiraju i sa političkim strankama, uglavnom opozicionim, pa su u različitim intervalima organizovali ulične performanse. Nešto što je trebalo da liči na protest u gradovima gdje lokalnu vlast drži SDS, nadajući se da će im se pridružiti veći broj građana. I ništa. Baš ništa se nije desilo.
Ako nemaju podršku radnika, čiju to onda podršku godinama imaju Mišićeva i društvo da ih se pita gotovo sve, članovi su Ekonomsko-socijalnog savjeta, redovni su na sjednicama Narodne skupštine, učestvuju u izradi zakona, prijete i galame, puni su ih mediji, komentarišu sve i svašta, od politike do estrade.
Nije li upravo to društvo iz Doma glavni krivac što godinama brani izmjene Zakona o radu, koji svakom trećom odredbom štiti ne dobre, savjesne radnike, već hohštaplere i zabušante. Gotovo svaki poslodavac u Republici Srpskoj bar se jednom uhvatio za glavu kada je pokušao da da otkaz neradniku.
Mišićeva i ostali već godinama u stvari dobro politički trguju svojim navodnim uticajem na radnike, svako od njih živi daleko iznad prosjeka članstva na koje se pozivaju, a pokazalo se i da uopšte ne osjećaju njihove potrebe.
Danas će reći da je vlast izvršila strahovit pritisak da slomi kičmu štrajkačima, što u suštini nije tačno. Ljudi da su htjeli i vjerovali u iskrene namjere Sindikata, ne postoji ništa što bi ih spriječilo da štrajkuju ili izađu na ulicu. Nema tih prijetnji i pritisaka vlasti koji bi ih mogli zaustaviti.
Radi se o tome da su građani, radnici koji dobivaju platu iz budžeta, potpuno svjesni situacije i okruženja u kojem žive. Svakodnevno vide i susreću se sa komšijama, prijateljima, rodbinom, koji rade u privredi za manje i neredovnije plate i koji u suštini podnose najveći teret ekonomske krize.
Nisu povjerovali u priču Sindikata da se u takvoj situaciji može očekivati vraćanje plata na prošlogodišnji nivo.
Novca jednostavno nema, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u skoro svim državama regije situacija nije nimalo perspektivnija. Slovenija je posljednjih mjeseci postala država protesta u kojoj građani uličnim nemirima iskazuju revolt protiv političke elite. Prošlogodišnje rezanje plata i penzija nije bilo dovoljno te je nedavno najavljeno još smanjenje penzija.
Sindikalni lideri Ranka Mišić, Stevan Milić, Duško Jandrić, Siniša Petrović i Tomislav Vrhovec već danas je trebalo da podnesu ostavke. Članstvo ih ne sluša i nemaju nikakav legitimitet. Sindikat treba da vode novi ljudi, sa autoritetom
U Hrvatskoj je od početka ove godine, za nepunih mjesec dana, bez posla ostalo 10.000 ljudi. Vlada Zorana Milanovića neće moći izbjeći smanjenje primanja budžetskim korisnicima za dodatnih 10 odsto, jer im nedostaje više 100 miliona evra za redovne plate i doprinose učiteljima, nastavnicima, profesorima i naučnicima. Ne pronađu li ubrzo taj novac, slijede smanjenja.
Srbija je već odavno loša ekonomska vijest. Prosvjetni radnici štrajkuju na preskoke od prošle godine tražeći povaćanje plata, nadajući se da će i ono što primaju biti redovno. Teška vremena, a bolja nisu na vidiku.
Međutim, ni Vlada Republike Srpske ne smije da bude zadovoljna time što ljudi nisu poslušali pozive Sindikata i stupili u generalni štrajk. To nije znak da su građani zadovoljni trenutnim stanjem, već da shvataju težinu ekonomske krize kroz koju prolazi naše društvo.
Zbog toga Vlada mora u narednim mjesecima da pronađe načine da prilagodi vlast novim okolnostima, da odlučnije krene u strukturalne reforme. Da konačno pokrene temeljito čišćenje javnih preduzeća koja su godinama služila i još služe kao socijalne ustanove u kojima više od 20 odsto radnika samo čeka penziju i ništa ne radi. Čak ni na posao ne dolazi.
Vlada mora da posveti mnogo više pažnje da sistem prilagodi tako da na najbrži i efikasniji način počnemo koristiti prirodne resurse kojima raspolažemo. Bez dugogodišnjih birokratskih procedura, formalnih javnih rasprava i traženjem hiljadu jedne saglasnosti, odobrenja, nepotrebnih dozvola, prethodnih studija uticaja i elaborata i ko zna čega... Republika Srpska ne smije biti birokratska tvrđava u kojoj se koriste zastarjeli i nelogični zakoni, procedure i propisi.
To bi u suštini trebalo da bude zadatak vlasti narednih mjeseci. Političke elite koje to shvate imaju šansu da ovo društvo izvedu iz sadašnjeg depresivnog stanja.
To je pravi problem. Sindikat je pokazao da nije toliko bitan. Oni su to davno prestali biti.