Euforija nastala zbog direktnog plasmana fudbalera BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu pokazala je, još jednom, da u ovoj zemlji ništa ne može ostati van domašaja manipulatora.
Ovaj put su javni mediji nadmašili političare pa je odličan sportski rezultat potisnut u drugi plan, a u fokus je lansirana nepotrebna i, ispostavilo se, pogrešna teza da će odlazak na Mundijal ujediniti ljude u Bosni i Hercegovini.
Uspjeh fudbalske reprezentacije BiH, s pravom ocijenjen historijskim, nekim kolegama novinarima dobrodošao je kao sredstvo dokazivanja vlastitog im patriotizma i istovremeno otkrivanja unutrašnjih neprijatelja kojima srce ne kuca za Safeta Sušića Papeta i njegove momke. Nakon spektakularnog dočeka priređenog za fudbalere u Sarajevu i utrkivanja televizijskih ekipa ko će brže i vjerodostojnije svojim gledaocima prenijeti slavlje sa sarajevskih ulica, medijske kuće sa sjedištem u glavnom gradu BiH pošle su u svojevrsni lov na vještice tragajući za svima koji, ne daj bože, ne navijaju za svoju državu.
Iz jednog takvog lova kao trofej su donijeli anketu pod naslovom "Evo šta Banjalučani misle o plasmanu reprezentacije". U video-prilogu emitovane su izjave stanovnika Banjaluke, većinom zadovoljnih zbog pobjede BiH nad nogometnom selekcijom Litvanije. Nađen je i samo jedan Banjalučanin (?) koji kaže da navija za Republiku Srpsku i da ga BiH uopšte ne zanima.
Komentari na ovu medijsku akciju provedenu u Banjaluci svedeni su na naknadno forumaško linčovanje onih što nisu dovoljno euforični zbog Papeta, Džeke, Misimovića i kompanije i na iščuđavanje nad činjenicom da čak i u gradu na Vrbasu (koji je, prema posljednjim informacijama, još u BiH) ima onih što ne pljuju po fubalerima, pa samim tim i po svojoj državi.
Kada su odlučili da nas svim sredstvima ubijede da jedna sportska pobjeda može popraviti sve greške pravljene godinama u ovoj zemlji, i to prema njenim stanovnicima u svim gradovima, kreatori ove medijske misije očito nisu mislili o tome da je mnogima postalo uvredljivo pitanje "za koga navijate". Zdrav razum vrijeđa najviše zbog toga što vas se, protiv vaše volje, na naoko benignom pitanju o sportu svrstava u tabore onih što su za ili protiv države, i koji su za ili protiv famoznog i nepostojećeg bratstva i jedinstva. Da je država formalno-pravo podijeljena, vijest je iz novembra daleke 1995. godine. Narodi su joj podijeljeni dvije-tri godine prije mirovnog sporazuma sklopljenog u Dejtonu. Čemu onda i 2013, godinu uoči odlaska bh. fudbalera na prvo veliko takmičenje, insistirati na medijskim projektima zasnovnim na onoj retrogradnoj devizi "ko nije s nama, taj je protiv nas"?! Jedna Banjalučanka javno je poručila koliko joj je iritantna ova navijačko-domoljubna histerija.
"Kada biste samo malo izvirili iz tog svog tora, vidjeli biste da izvan njegovih zidina postoji cijeli jedan svijet i da ste vi samo jedan djelić njega. Be mi se za sport, evrovizije, jugovizije, zastave, himne, muzičare, nacije, granice i slične nebuloze kojima me bombardujete svaki dan. Zar do sada niste shvatili da nisam u tom filmu i da apsolutno ne želim biti dio ničijeg tora. Moja domovina je cijeli svijet i možete mi samo zavidjeti", napisala je nesvjesno rizikujući da usput dobije "titulu" crne ovce koja svoj život pokušava živjeti po sopstvenim uzusima, umjesto da joj prolazi u nametnutom navijanju, uglavnom, protiv nekoga.
Jesu li po povratku Safet Sušić i igrači iz reprezentacije ijednom izjavili da su u kvalifikacijama za prvenstvo u Brazilu dali tridesetak golova da bi ujedinili konstitutivne narode i njihovu BiH ili su protivnike nadigrali da bi svoj kvalitet sada pokušali potvrditi u svjetskim okvirima?!
Za razliku od bh. novinara i evropskog komesara Štefana Filea, koji našim političarima trlja nos pozivajući ih da se ugledaju na Papetove fudbalere, selektor i njegovi izabranici bave se samo sportom i raduju se vlastitim rezultatima. Nogometaši u reprezentaciji pokazali su da svoj posao znaju raditi, što je iznimno rijedak slučaj u BiH. Zbog toga je nepošteno na njihova pleća gurati i obavezu da reintegrišu podijeljeno društvo i pomire zavađene strane. Taj zadatak, ako već nije prekasno i ako je to opšteprihvaćen cilj, treba na sebe da preuzmu roditelji, škole, ministarstva kulture i obrazovanja, vjerske zajednice, mediji... Od političara ne treba da očekujemo da se uključe u pomiriteljsku misiju. To bi ih doživotno zadržalo u opoziciji zato što im je biračko tijelo još previše navijački raspoloženo. Većina ovdje, iz inata, ne navija za "svoje" koji su radom zaslužili podršku, nego navija protiv "njihovih" hraneći se tuđim neuspjehom kad već nisu dočekali svoj uspjeh. Zato i imamo vlasti i političke lidere kakve smo zaslužili. Ni bolje ni lošije od toga.