Zadnjih dana punom snagom je izbila na površinu, zaslugom novinara lista "Avaz", jedna, koliko neugodna toliko i opasna, obavještajno-politička afera. Tu aferu bi najbolje bilo nazvati afera OHR. U to da OHR i gotovo svi njegovi šefovi, odnosno visoki predstavnici Europske unije pojedinačno, a pogotovo cjelokupna i skupo plaćena bulumenta njihovih saradnika raznih profila i vrsta, ne znače ništa i ne donose nikakvo dobro u Bosni i Hercegovini, ovaj pisac je poodavno uvjeren.
Ja sam od početka bio protiv toga da se bilo ko pušta na našu teritoriju, jer sam znao da ti koji na nju stupe neće raditi za nas i naš narod, nego samo za sebe i one koje oni budu, kao odgovarajuće partnere, izabrali. Bio sam i kasnije protiv toga da se bilo kome, i pod bilo kakvim izlikama, u našoj zemlji daju ovlasti koje nisu pod punom kontrolom naših vlasti. Kako god sam smatrao da bi najbolji mir bio onaj do kojeg bismo mi došli između sebe, tako sam mislio da je naša država naša i da nam u njoj ne treba niko, ako smo odlučili da prekinemo rat i uspostavimo mir.
Što se mene tiče, smatram i danas, nakon što se izmijenilo toliko njih na položaju visokog predstavnika i nakon što je prosuto toliko mastila i velikih riječi, da sam imao u cijelosti pravo i da od sve te halabuke i šetanja iz Brixellesa u Sarajevo i obratno, nikakve hasne nije bilo i da niko od naših političara, koji su odlučivali o uspostavljanju budućih odnosa u zemlji i naše zemlje sa Europom i drugim zemljama uopće, nije imao pravo da se odriče nekih od najbitnijih prerogativa suvereniteta i tako prizna da nema aktivnu legitimaciju i sposobnost za samostalno vođenje države, odnosno da je OHR bio i ostao nepotrebna institucija u našoj zemlji.
Ta moja konstatacija se cijelo proteklo vrijeme potvrđivala na razne načine, a prije svega kroz činjenicu da je ta institucija bila kočničar, prije nego motorna snaga stvarnog napretka, da joj je bilo stalo, prije svega, da nam nametne neke svoje stavove, kriterije i ponašanja, koja spadaju u domen suverenih prava države i naroda, da su nas njeni funkcioneri više ucjenjivali nego nam pomagali da napredujemo ka nekim višim standardima i nego da nam pomognu da se izvučemo iz ratne pustoši i neimaštine, odnosno iz kaosa do kojeg je došlo općom pljačkom narodne imovine, koja je kod nas odista bila narodna, jer su njome upravljali direktno radnici, a ne samo figurativno, te da nastane jedno oligokratsko društvo u kojem par hiljada ljudi živi dobro, a sav ostali narod se dovija kako zna i umije, dakle, da OHR nije izvršio ni jednu jedinu razumno postavljenu funkciju, koju bi imala jedna takva misija u ratom razrušenoj i socijalno i psihološki devastiranoj zemlji, ali je svojim balansiranjem u unutarnjim odnosima, koji su bili roviti, što je i prirodno za zemlju koja, na način kako se to kod nas dogodilo, izađe iz rata, podržavajući čas jedne čas druge političke faktiore u zemlji, samo doprinosio pogoršavanju unutrašnje situacije.
Svaka kritička analiza bi pokazala, bez obzira na činjenicu da nisu svi visoki predstavnici bili isti i da nisu svi bili direktno štetni i da su neki bili i dobrohotni, a uzimajući u obzir i različite interese zemalja Europe u odnosu prema Bosni i Hercegovini, koji su preko tih ljudi djelovali na našu zemlju, da su institucije visokog predstavnika i njihovog ureda OHR, bile više štetne nego korisne. Sada se pokazuje da su one bile i opasne, jer su se, pored onih poslova koji su spadali u njihov domen, a koji su proizlazili iz Daytonskog sporazuma i njegovih provedbenih akata, neki u OHR-u bavili i procjenjivanjem cijelih naroda, zapravo, da su pravili osobenu topografiju i topologiju domaćih političkih, vjerskih i poslovnih lidera, povezujući ih sa kriminalnim miljeom i na taj način kriminaliziranjem cijelog nacionalnog establišmenta.
Naime, istraživački novinari su došli do dokumenta koji je sam po sebi poražavajućeg karaktera i koji signalizira da se OHR bavio i veoma opasnim poslovima na koje nije imao pravo i nije ih smio raditi, jer je njegova dužnost, prije svega, mir, sigurnost i poštovanje dostojanstva naših ljudi i naroda u cjelini, poštovanje naše države, kakva je takva je naša je, a ne hipotetičkih neprijatelja onih država koje smatraju da su ugrožene od apstraktnih neprijatelja koji su to jedino i samo zbog toga što pripadaju određenoj nacionalnoj i vjerskoj skupini. Kad je taj dokument otkriven, prva zadaća svih koji su dužni da se brinu o poštovanju prava, suverenosti i dobrih odnosa sa našom državom i između nje i OHR, a time i Europe i Amerike, bila je da na prikladan način i uz odgovarajuće učešće naših faktora, brzo i efikasno istraže cijeli taj slučaj i podnesu javnosti izvještaj o tome.
Mora se utvrditi autentičnost tog dokumentra, ko ga je radio, ako ga je radio, a očito da ga je neko radio u OHR-u, te u koju svrhu i sa kojim pravima, te da se preduzmu veoma rigorozne mjere za kažnjavanje onih koji ne poštuju prava ljudi i naroda u zemlji u kojoj ipak nisu okupatori nego gosti. Ja ovdje ne uzimam u obzir sluganski mentalitet nekih naših političara koji su odmah poletjeli u OHR da izjave, po stoti put, svoju lojalnost i to bez obzira na činjenicu da su, barem u vremenu dok se ne dokaže suprotno, sve indicije u prilog tvrdnje da je takav dokument odista nastao u OHR-u, te su tako pokazali da im je rejting kod njihovih stranih gospodara važniji od prava njihove države i njihovog naroda, odnosno sunarodnika. Oni više nisu mjerilo ni za šta u našem društvu.
Stvar je u javnosti Bosne i Hercegovine, koja, mada se neki mogu nadati da oni zbog toga što su druge vjere i nacije neće uči u horizont suspekcije kakva se danas univerzalno primjenjuje prema muslimanima, a što mi iskušavamo svakodnevno, jer u situaciji kada sebi bilo ko uzima za pravo da ocjenjuje narode i ljude na takav način, niko nije siguran da se u nekom slijedećem momentu neće naći na listi suspektnih naroda, vjera ili grupacija ljudi.
U svijetu koji teži ka potpunoj ideološkoj, političkoj i ekonomskoj unilateralizaciji, a kojoj je brana samo adekvatna vojna sila koja sprečava radikalne i konačne realizacije takvih projekata na globalnom planu, niko nije siguran i niko ne može da se zaštiti osim da se čvrsto ukopa u svoja suverena i općenito priznata prava.
To je osobito važno za male narode i države, koje nemaju sile (kao Izrael) ni moći da se brane, bilo da svoju slobodu plaćaju (Kuvajt, Saudija, Emirati itd.), kao što to rade neke državice, ili da se brane, kao što to rade neke druge nesretne države, nego se mogu oslanjati jedino na univerzalno priznata prava, koja će konačno morati biti priznavana, jer svijet ne može opstati na unilateralnoj primjeni prava, u kojoj ih jedni imaju a drugi nemaju. Danas sigurno znamo da Europa ima dva lica, koje će nam pokazati odlučuje ona.