Zadnjih nas je dana agresija religijskog srednjovjekovlja preplavila kao kakav mentalni cunami...
Najprije čitamo da je propovjednik džamije kralja Fahda u Sarajevu Ivu Andrića proglasio "četničkim ideologom". Potom da je dvojicu Trebinjaca Crkveni sud s vladikom na čelu izopćio iz Srpske pravoslavne crkve, jer su "vrijeđali Crkvu, vladiku i narod".
Dvije nevjerojatne, gotovo sulude (dis)kvalifikacije! Opet je na djelu religijski srednji vijek! Inkvizicija! Čak i kad više nije moćna kao u srednjem vijeku, čak i kad joj metode više nisu srednjovjekovne. Posuvremenila ih je, tj. posudila ih od svojih najboljih učenika: staljinizma, a potom i nacizma. Ono najgroznije ostavila je ipak talibanizmu!
Slučaj propovjednika sarajevske džamije ničim se ne razlikuje od Homeinijeva "odapinjanja strijele" protiv Salmana Rushdieja, kad je pisca bilo tko mogao ne samo nekažnjeno ubiti, nego još na tome zaraditi nekakve "dženetske hurije". Ivo Andrić, dakako, nije živ, pa ni njegovo ubojstvo fizički nije moguće, ali moguće je mnogo toga nimalo manje bezobzirnijeg i po posljedicama dalekosežnijeg od same fizičke likvidacije.
U sjeni ovoga, gotovo neprimijećeno je prošla agencijska vijest da je Vijeće za ljudska prava UN-a usvojilo na prijedlog islamskih zemalja rezoluciju kojom se predlaže donošenje zakona koji bi zabranili kritiku religija (naglasio Ž. I.) i "zaštitili ih od kleveta i uvreda".
Prosto nevjerojatno! Zabrana kritike, pa makar i religije, izravni je atak na temeljna ljudska prava i slobode i vraćanje iz europskog 21. stoljeća u europski srednji vijek ili u suvremenost brojnih islamskih zemalja u kojima se ubija za kritiziranje ideoloških sustava utemeljenih na vjeri, tj. na slijepom podaništvu vjeri i neslobodi.
Prijedlog je u ime islamskih država, čitamo, prezentirao Pakistan, a tek "bojazan" iskazale su neke zapadne zemlje da bi rezolucija mogla biti iskorištena za opravdavanje ugrožavanja slobode govora.
Samo govora? Što mogla - pitamo se. Zar današnja praksa nije takva u velikoj većini islamskih zemalja, a evo vidimo i drugdje gdje se religijsko izdiže na razinu ideološkoga kao primarnog principa?
Naime, bilo kakva rezolucija, zakon ili što slično o zaštiti bilo koga od bilo kakvog vrijeđanja, normalna je stečevina suvremenoga svijeta, ali rezolucija ili zakon o zabrani kritiziranja, pa makar i Boga i religije, izravan je udar na temeljna ljudska prava. Zar Novi zavjet nije kritika Starog zavjeta? Zar Isus ne kritizira naučavatelje Mojsijeva zakona? Zar Kuran ne kritizira Bibliju i vjernike Knjige? Hoćemo li ga zabraniti? Zar vlastodršci u islamskim zemljama ne osuđuju na smrt bilo koga tko se drzne dovesti u pitanje neku "istinu" iz islama? Zar se oni nisu samoproglasili čuvarima islama, istine, proroka, Boga i čega sve ne? I još nas uvjeravaju kako u Kuranu piše da "u vjeru nema prisile"! Ali ima li je "u vjeri"? Što ako neki musliman u nekoj islamskoj zemlji odluči da od sutra više ne želi biti musliman ili da mu se obdržava neki od "vjerskih zakona"? Što ako Fata iz vica pita hoće li ako već Mujo u dženetu dobiva huriju, i ona dobiti hurijca? I to je kritika?
Hoće li biti "samo" isključen iz vjerske zajednice, ili "samo" biti proglašen nečijim ideologom ili će krenuti histerično paljenje veleposlanstava?
I još na sve ovo, nekako u isto vrijeme, papa rehabilitira nekakve biskupe koji negiraju holokaust, najeklatantniji primjer zločina protiv čovječnosti, slobode, drugosti, zločina koji je proizvela stoljetna "kritika" jedne druge religije, "kritika" shvaćena na srednjovjekovni način...
Dostojevski se okreće u grobu. Veliki Inkvizitor ponovno jaše. Jašu jahači apokalipse. Srednji vijek ponovno na vidiku.
Možda se i može prihvatiti obrazloženje pakistanskog veleposlanika da "objede protiv religija dovode do mržnje, diskriminacije i nasilja usmjerenih na njezine sljedbenike" i da to treba spriječiti, ali što s odriješenim rukama onih koji će nam objašnjavati što je sve "kritika religije", a pritom su još i egzekutori?
Hans Küng to sjajno ilustrira primjerom Katoličke crkve u Poljskoj u vrijeme komunističkoga totalitarizma. Ona je za sebe tražila slobodu, slobodu vjere i ispovijedanja vjere, ali sama nije ništa učinila da se oslobodi unutarnjeg, unutarcrkvenog totalitarizma. A i sam je Küng, zajedno s uglednim katoličkim teolozima Congarom ili Chardinom žrtva crkvenog totalitarizma, tj. "zabrane kritiziranja vjere". A što je to vjera, tko će nam reći? I dokle je nešto kritika i dopustivo ili nedopustivo, tko će nam reći? Vatikan? Homeini? Crkveni sud? Vjerska policija? Talibani?
Čitajmo Solženjicina, Kunderu, Levija, Kertésza, Rushdieja, Nafisi, Hoseinija, Congara, Künga... Zar doista ništa nismo naučili? Ili mislimo da se gora prošlost/sadašnjost događa samo drugima, a da smo mi i naše povijesti neporočni, svijetli, lijepi, dobri, sveti...? Nedodirljivi?