Svanulo je. Kiša je i u Donjoj Zbubačini, kao i ostatku zemlje. Stanovnici ovog malog mjesta s mukom se bude i kreću po ustaljenoj šemi.
On: Umivanje, kafa, odlazak u prodavnicu, još jedna kafa u povratku. Podne je, već može i pivo, pa na ručak ženi koja je ljuta zbog usputnog šamara. Ponijeti možda nekog voća da se lakše progovori... To do utakmice, poslije nikome i nije do razgovora. Ako danas ne bude iz X u 1, neće se moći ni račun za struju platiti, sreća ima još malo kredita na mobitelu da se šalje SMS u kladionicu. Ona će kukati kako je sve poplavilo od kiše, kako su djeci šuplje cipele i kako ove godine neće biti ni povrća... Ma, krenuće ovaj put, samo da Gana ovako nastavi...
Ona: Umio se za dva minuta i već je napolju, opet će donijeti voće, a za te pare može i litar ulja. Onaj mlađi je isti on, nit' koga poštuje, nit' za šta pita, samo sebe gleda i ne haje što su mu braća gladna... Da bar sunce grane, moglo bi se izaći u baštu i ne misliti ni na šta već na sjeme iz kog će valjda nešto da isklija. Nije ni šamar najgora stvar u životu, nikome nije bolje, gledam i na onoj "Farmi" se, eno, pljuju i pate... Sve je to isto: ustaneš, umiješ se, odeš gdje moraš, vratiš se gdje jedino možeš. Ako imaš, veseliš se sa djecom, ako nemaš, pitaš se ko je kriv, a uvijek, nekako, ispadne da su ova vremena takva...
Podne je na Trgu herojske čete, opet nema mjesta za parking. Ovaj što ga vozi uvijek stane pored lokve, pa zar treba da opet gazi blato, malo mu je bilo 20 godina u Donjoj Zbubačini. Da ga nije zamolio direktor one filijale, nikada mu ovaj vozač ne bi na poslu ostao duže od dva dana. To se sve ponaša kao da je nekome nešto palo s neba. Učio je i spavao po tuđim kućama da se školuje. I u stranci je počeo od lijepljenja plakata, nije bilo rodbine da ga pogura. Neka, nije mu žao, vidio je on dobro kako to ide - prvo sagneš glavu, pozdraviš kako dolikuje prvog pretpostavljenog, nađeš se tu kad mu šta ustreba, a onda to ide polako dok ne dođeš do glavnog. Tad ga drži i ne puštaj! Uvijek mu reci kako si ti taj koji je sve uradio i nije tek tako odavde morao da ode svako čim malo digne glavu. Zna se ko jedini glavnom može ući na vrata. Kad on zovne. I kad on kaže šta ja trebam. Ma, to je stvar povjerenja, zato se kod njega ne zadržavam više od tri minuta. Cirka. Ah, važno je izaći i ne okrenuti mu leđa pri pozdravu, polako natrag kao da izlaziš iz crkve, Bože mi oprosti! I da mi poslije svega ovaj stane u lokvu! Sad kad ulazim u banku gdje su one dvije pripravnice... a konkurs je jedan, ma s onom ću mlađom lako, zaljubila se... Nego, ako opet idemo u Istanbul moraće se smisliti neki novi zagrljaj, stvarno je glupa ona slika sa ručicama tipa: "Ringe ringe raja". I šef to misli, znam kako je gledao. Treba zvati Rojters, kakve su im ono fotografije!? A, i ova osmina finala, ako Gana ovako nastavi...
Veče ispred kompjutera. Ima li šta gore od toga? Prošao još jedan dan, a da bi započeo drugi, opet provjeriti sve detalje prije spavanja. Kad završiš izvještaj, e onda malo pogledaš kako je kod tvojih u Australiji i Kanadi. Shvatiš da je to neki drugi život i da su sada tvoji više oni koje si upoznao u gradskom prevozu.
Vrijedi li se ičim ozbiljno baviti, zapitaće se žena koja nikako da zaboravi da u glavi ima mozak. U trenucima djelimične amnezije mogla bi shvatiti da je ljepša pink odora, ljubičasta štikla i dva koraka iza - uspješan neugledan muškarac sa dobrim vezama. Jest da ne pričaju ni o čemu osim finansijskim transakcijama, popustima, akcijama, pilatesu, prijemima... Kad se konačno zbliže, na jedini mogući način, sjete se da moraju renovirati stan, bide je potpuno "out", a i dječija soba već nije za taj uzrast. Potom slijedi olakšanje, jer tih dvadesteak minuta odvojenih za bliskost ostalo je u sjeni genijalnog rješenja - renoviranje može i na kompenzaciju.
Ipak, kompjuter je neophodna stvar u odsustvu partnera s kojim imaš ugovor da provedeš život u ravnopravnoj zajednici brojevima izraženoj - 50:50. Kompjuter, ako nije proizveden u prošlom vijeku, može biti izvor prihoda, izvor informacija i način da ne zabraviš prošli život.
Sve, osim kompjutera, trebalo bi preuzeti iz prošlog vijeka. Svitanje u Donjoj Zbubačini, kada njih dvoje zajedno sa svojom djecom idu da oplemene svoje imanje i umorni se vraćaju gledajući kako sve oko njih niče, buja i rađa.
Ljeti bi svratio onaj što ga je glavni pozivao na kratke razgovore nakon što unaprijedi njegove sposobne kolege, a u predvečerje u Aleji pjesnika, bivšem Trgu herojske čete, veselo bi se igrala djeca koja ne znaju da njihova omiljena soba može da ima rok trajanja.
Ona, što nikako da zaboravi da ima mozak, u jesen bi sa milionima sličnih došla u prostoriju gdje stoji nekoliko kutija, uzela neki papir, razmislila, jer ima čime, i odlučila da ne može, nekako, ovakvo vrijeme biti krivo za sve. Krivi su svi koji ustanu, umiju se, odu gdje moraju i vrate se gdje jedino mogu. Novi dan se priprema već uveče nadom da će biti sunčano, novi život se ne počinje renoviranjem, nego izgradnjom, kompenzirajući sumnju povjerenjem.
Svako sjeme u mokroj zemlji ne mora da isklija, ali ako Gana ovako nastavi...