Jedna ideja kruži Evropom. Ideja, koja je na prvi pogled logična, zapravo pozitivna. Radi se o udžbeniku evropske istorije. Deca u zemljama koje čine Evropsku uniju treba u školama da uče zajedničku istoriju.
Napoleon diktator, Napoleon heroj, Nemci (Drugi svetski rat) oslobodili Alzaciju i Lorenu, Francuzi oslobodili Alzaciju i Lorenu (Prvi svetski rat), Italijani oslobodili Istru, Slaveni okupirali Istru, Slaveni oslobodili Istru, Italijani okupirali Istru, Irci napali Udruženo Kraljevstvo, Irci se oslobodili britanske krune. Nema kraja istorijskim faktima i njihovoj interpretaciji. Sećamo se zajedničkih jezgra iz osamdesetih prošlog stoleća koja su propala jer su apotekarski određivala faktografiju i ideološku orentaciju istorije naroda i narodnosti i njihovih duša - kulture. Nije prošlo.
Kako napisati udžbenik evropske istorije koji bi bio prihvatljiv u svim školama Evropske unije, a da niko ne bi bio ni uvređen, ni neinformisan. Uglavnom sve evropske zemlje posledica su i poraza i pobeda. Dve hiljade godina istorije Starog kontinenta puno je bilo različitih ratova, razdvajanja i spajanja. Prošlo stoleće, vreme dva svetska rata, revolucija, totalitarizama, genocida, holokausta. Naravno, bilo je i vreme renesanse, progresa, civilizacijskih pomaka.
Fakti iz istorije stvar su interpretacije i svaki narod, naravno, slavi pobede, a ne mračne strane iz života svojih predaka. Zavisi sa koje strane reke gledaš. Na pobede smo ponosni, a za sve naše poraze kriv je neko drugi. Tako je, izgleda, propao zajednički udžbenik. I bolje jer bi počela debata u kojoj bi svaki narod stajao u okviru svojih mitova, a život bi prolazio. Evropska unija nije smogla snage ni da se dogovori i usvoji zajednički ustav sedinjenih država Evrope, kao platformu višeg nivoa zajedništva. I to zato jer je individualno preovladalo ispred kolektivnog. Kako bi onda prihvatili ideju o zajedničkom udžbeniku istorije.
Dirati u nacionalne istorije nije, dakle, preporučljivo. Bolje je na jedan popularan način uveriti jedan drugoga da smo takvi kakvi smo. To je uspelo jednoj britanskoj televizijskoj seriji `Alo, alo`, koja se zasniva zapravo na stereotipima koji imaju narodi jedni o drugima. Smeštena u vreme Drugog svetskog rata u jednom normandijskom selu tamo se sreću Francuzi, Nemci, Englezi i Italijani, svi sa svojim vrlinama i manama svakodnevice. I smešni jedni drugima. Barijere i predrasude padaju. A ni satira nije spas. Kada su na ekranima nastupali `Nadrealisti` i ukazivali na apsurnost podela, smejali smo se. A podele su se produbljivale i ratna tama legla je na ekrane.
Danas je vreme za naš alo, alo, u kome ćemo biti opušteni i smešni publici svi. Možda će nama to pomoći da se ne vraćamo istoriji, faktima i njihovim interpretacijama.
Evropa će u narednim danima obeležiti jedan značajan događaj iz istorije povezivanja - pedesetogodišnjicu Rimskog ugovora. Ovaj dokument potpisali su 25. marta 1957. godine i u njemu opredelili suštinu politike evropskog povezivanja tih pet decenija. Tim povodom treba spomenuti i očeve evropske ideje, Francuza Roberta Schumana i Italijana Alcide de Gasperia. Njihovo opredeljenje je bilo da privrednom saradnjom udruže evropske narode i tako su 1951. Nemci, Belgijanci, Luksemburžani, Francuzi, Holanđani, Italijani potpisali Evropsku zajednicu za ugalj i čelik. Time je počeo proces pomirenja i povezivanja evropskih naroda u miru, te u privrednoj i političkoj saradnji. Interesantno je da su obojica evropskih očeva živela u pograničnim, nacionalno mešovitim područjima - Schuman u Loreni, a De Gasperi u Južnom Tirolu.
Proces evropskog povezivanja i udruživanja bio je moguć samo u demokratskom okruženju, a ne totalitarnom. Zato treba tražiti rešenja i za region u okviru takve tradicije, a ne u vremenima revolucije i rata. Za istinski održiva rešenja je potreban dijalog, konsenzus i strpljivost.
Čujem da će u narednim danima Lord Paddy ponovo u BiH. Ovaj put bez bonskih ovlaštenja. Angažovao ga BBC kao novinara. Istorija se nikada ne ponavlja, samo njene greške.