Katolička crkva u Hrvatskoj obilježava ovih dana 50 godina od dana kada je u internaciji u koju je dospio poslije izdržavanja dijela kazne zatvora, preminuo danas već blaženi Alojzije Stepinac, bivši nadbiskup zagrebački.
U zatvor i na izdržavanje kazne Stepinac je dospio pod optužbama da je na nedopustiv način tolerirao saradnju velikog broja svećenstva crkve kojoj je bio na čelu sa zločinačkim ustaškim režimom, kao i da je i sam svojim ponašanjem na određeni način podržavao sve ono što je Nezavisna Država Hrvatska značila, što je i kako je djelovala, te da se nije suprotstavljao obimnim i teškim zločinima, progonima i eksterminaciji ljudi koji nisu bili katolici, tj. Jevreja, Srba, Roma i posebnio onih koji su bili protivnici ustaškog režima i komunisti. Posebno mu je u grijeh upisano aktivno djelovanje brojnih svećenika i redovnika u zločimnima nad ljudima kao i obimno nasilno prevođenje pravoslavnih stanovnika zemlje u katoličanastvo.
Poznato je da je komunistički režim u cjelini, pa i onaj u bivšoj Jugoslaviji, bio neprijateljski raspoložen prema religiji uopće i posebno prema onim religioznim organizacijama koje su imale jaku strukturu, tradiciju i brojno svećenstvo, a pogotovo ako su to bile takve crkve koje su bile povezane sa faktorima izvan dosega komunističke vlasti, a upravo je takva jedna crkva bila i Rimokatolička crkva, na čijem je čelu bio sveti otac papa i koja je bila organizirana kao država sa razvijenim državnim odnosima sa drugim državama, kroz koje je štitila i pomagala svoje područne organizacije, tj. biskupije i nedbiskupije koje su djelovale na tlu određenih zemalja. Takva napetost postojala je između komunističkog režima i svih religijskih organizacija i njen manji ili veći intenzitet ovisio je od mnogih unutarnjih i vanjskih faktora koji su djelovali na život zemlje. U pravilu, kada bi režim ulazio u određenu krizu, bilo da je ona nastajala iz unutarnjih razloga ili zbog djelovanja inozemnih faktora, a takvih je kriza u životu bivše države bilo veoma mnogo, dolazilo je do manjeg ili većeg zatezanja u odnosu države prema raligioznim organizacijama i pojačavana je prema njima represija. Takve situacije su nastajale u fazi zategnutih odnosa sa zapadnim zemljama zbog tršćanske krize i sličnih zbivanja, zatim kada je došlo do razlaza sa SSSR-om, ili kada je trebalo približavanje islamskim zemljama u fazi priprema nove politike nesvrstanosti ograničiti samo na politički teren, bez utjecaja na unutarnji život u zemlji itd.
Do slučaja "Stepinac" je došlo povodom nikada dovoljno razjašnjenog slučaja ustaškog komandanta Erika Lisaka, koji je otkriven u prostorijama Kaptola, tj. u centru Katoličke crkve u Hrvatskoj. Lisak je bio tražen kao ratni zločinac velikog obima, što on odista i jeste bio. Kada je otkriveno njegovo skrovište, težina optužbe za skrivanje, dakle, za kolaboraciju u prikrivanju teških ratnih zločinaca, pala je na vrh Katoličke crkve i tadašnju njegovu vodeću ličnost, tj. na nadbiskupa Alojzija Stepinca. Crkva se branila neznanjem, tj. tvrdila je da Stepinavc nije znao za skrivanje Lisaka, a zatim i tvrdnjom da je Lisak bio nenormalan i bolestan čovjek u tom momentu. Uostalom, to otkriće bilo je ionako samo okidač na očito dugo pripremanom sukobu sa crkvom, a u pogledu njene uloge tokom postojanja ustaške države. U slučaju "Lisak" moguće su mnoge verzije, kao da je on odista bio sklonjen u prostore Kaptola od strane nekog svećenika, o čemu nije morao imati spoznaju sam nadbiskup. Moguća je verzija i da je on bio podmetnut crkvenim krugovima od strane tajne službe režima, kako bi se stvorila osnova za otvaranje istrage protiv crkvenog vrha, a moguće je i da je Lisak zaista sasvim obično našao sklonište ondje gdje je smatrao da će biti zaštićen, bilo zbog ranijih veza režima kojem je pripadao i Katoličke crkve, bilo zbog obaveze crkvenih faktora da pomažu ljudima u nevolji i slično. U svakom slučaju, slučaj "Stepinac" završio je mimo samog svog povoda, tj. hvatanja Erika Lisaka, i sveo se na suđenje nadbiskupu Stepincu zbog njegovih ratnih, a ne poratnih grijeha. Suđenje je bilo montirano, kao što je to uglavnom bilo i kao što i dan-danas jeste slučaj sa svim politički motiviranim suđenjima. Međutim, to nikako ne znači da u cijelom slučaju nije postojalo jedno jezgro zločina koje je dovodilo u pitanje status i nevinost samog optuženika. Naime, činjenica je da se cijela Rimokatolička Crkva u svijetu nije ispravno postavila prema fašizmu. Uzrok tome je previše tolerantni stav tadašnjeg njenog poglavara pape Pija Dvanaestog (Pacellia) prema fašizmu u Italiji i prema fašizmu uopće, zbog čega crkva nije reagirala, ne samo na odnos fašizma prema Židovima nego i na mnogobrojne zločine koje su ti režimi počinili prema ljudima uopće, čak i prije nego su donijeli nirnberške antižidovske zakone i počeli provoditi ono što je kasnije nazvano holokaust. U parafašističkim režimima, kakav je stvoren u Hrvatskoj, sve je bilo po uzoru, u prvim danima na italijanski, a potom i na njemački fašizam, a tome su svoj stvaralački doprinos dodali i tadašnji ustaški faktori, koji su progonu komunista, Židova i Roma dodali i progon Srba kao naroda kojem, s njihovog stajališta, nije bilo mjesta unutar njihove države. S obzirom na broj Srba koji su tada živjeli na teritoriji države, zločini prema njima bili su najmasovniji i drastični, a njihovo provođenje započelo je odmah po nastanku te države, krajem juna 1941. godine, tj. samo tri mjeseca nakon formiranja ustaške vlasti, kada su, posebno u graničnim zonama između tadašnje Hrvatske i ostalih dijelova nekadašnje države, u istočnoj Hercegovini, u Podrinju i u unutarnjim graničnim zonama u Bosanskoj Krajini, Lici, Kordunu i Baniji, te Sremu i Zapadnoj Slavoniji, započele akcije istrebljivanja Srba. U mom Ključu je krajem juna u tri dana pobijeno više od 800 Srba, a zločin su izvršile dvije ustaške jedinice koje su u Ključ došle iz Ljubuškog i Krapine. Ono što je optuživalo Katoličku crkvu je činjenica da su u tim akcijama uzimali učešća i neki njeni svećenici i da njen vrh, mada je znao za te grozne akte, kao i za izvršenje akcije eksterminacije Židova, nije javno protestirao i da je nastavio surađivati sa Pavelićevim režimom, odnosno nastojao je u okvirima humanitanrih akcija pomoći da se transporti i ekzekucije izvrše "humano", kako je to od Pavelića tražio sam Stepinac. Jedino su muslimanske organizacije u osam gradova Bosne i Hercegovine javno, putem objavljenih i masovno potpisnaih rezolucija protestirale protiv ovih zločina i to je bio jedinstven slučaj u cijeloj Europi. Što se tiče nekih redovnika i svećenika, istina je, Crkva je poduzela korake da se od njih ogradi, ali je očito da se nije ogradila od samog režima kao izvora nasilja i zločina. U našoj Banjaluci, ja sam tome svjedok, a smatram da su još živi neki svjedoci, moji drugovi i kolege iz gimnazije, u godini 1942. izvršeno je razdvajanje katolika na jednoj i muslimana i pravoslavnih na drugoj strani, da bi zatim pravoslavni bili masovno pokrštavani. Tu akciju provodili su katihete koji su djelovali kao vjeroučitelji u našim školama. Ponašanje tih ljudi bilo je apsolutno zločinačko i jasno se razlikovalo od ponašanja najvećeg broja katolika i Hrvata koji su nam predavali, kao što su bili Mato Đaja, Vladimir Blašković, Jerko Grgičević i brojni drugi, a koji su se jasno, i riječima i djelom, diferencirali od ponašanja takvih profesora.
Nikome od nas nije bilo drago što se Stepinac podvrgava teškim iskušenjima, ali nije ispravno ni da se vrši njegova glorifikacija prije nego se izvrši revizija njegovog suđenja i sa njega skinu sve odgovornosti koje su mu pripisane. Suviše je teško i brojno ono što mu je išlo na tetret i što je još prisutno u svijesti žrtava da bi bilo dovoljno da Katolička crkva, koja je željela da ima svoje žrtve komunističkog režima (ndbiskupi u Poljskoj i Mađarskoj), a taj režim joj je u tom pogledu izašao u susret, naravno, nainteligentno, kao što je svaki nasilni režim neinteligentan, slavi Stepinca kao pravednika i žrtvu. Svi mi koji smo doživjeli nasilja tadašnjeg režima, sa poznatim i aktivnim učešćem crkvenih krugova u cijeloj toj historiji, znamo dobro da sve nije u redu i da postoje načini da se izvan političkih interesa i težnje na svaki način i za sve optuži komunizam, a pogotovo da komunistički zločini opravdaju zločine fašista i njihovih voljnih ili nevoljnih pomagača, nije u redu. Stepinac, kao i svako ljudsko biće, traži istinu i pravdu, ali ta istina i pravda ne smije biti donesena u kontekstu optužbe drugih nego oslobađanja od odgovornosti onoga o kome se radi, ako za to postoje dovoljni i razumljivi razlozi.
Uvođenje u historiju nedovršenih stvari, o kojima ne postoji barem minimum konsensusa, a ta historija nam je zajednička, nije dobra stvar. Zajednička historija je ono što nam se svima događalo od 1941. do 1945. godine i u čemu smo svi, svaki na svoj način, uzeli učešća. Jednostrano suđenje je pogrešno.