Bijahu dva svijeta, dvije vojne sile, dva režima, dva sistema, koja su bila u permanentnom sukobu. A onda se komunizam skljokao, nestalo je Sovjetskog Saveza, svijetom je zavladao imperijalizam u moći novca. I bastion rigidnog boljševizma je objeručke prihvatio kapitalizam, neoliberalno poimanje društvenih odnosa, te je tako i Rusija ušla u jedan jedini sistem.
Ima neke opozicije rastućem kapitalizmu, u pojedinačnim naučnim studijama, u protestima i štrajkovima koji ponešto uzdrmaju establišman velikih sila. I novonastala ekonomska kriza ukazuje da ni kapitalizam nije imun od strateških grešaka, ali će se uprkos svega, uprkos kritikama i opoziciji, održati na čvrstim nogama. Jer nema alternative.
Na prvi pogled izgleda čudno da sistem u kojem bogati sve više imaju, a siromašni sve manje, opstoji u glavama civiliziranog zapadnog svijeta, posebno onom sloju koji se zove građanski. Nije vrijeme za nikakve revolucije, jer nema ideje koja bi okupila nezadovoljnike, nema nikakvog alternativnog vrijedonosnog sustava. Ni Kina, gdje dosta dobro i dalje opstoji partijski kapitalizam, da ga tako nazovemo, nije dobar primjer za druge, jer taj jednopartijski sistem i tržišna utakmica zajedno ne mogu se nakalemiti na druge zemlje. Ima još nekih manjih zemalja koje nude alternativu u vidu socijalizma, ali Kuba, Venecuela, a posebno Sjeverna Koreja, ne mogu nikako biti primjer uspješnosti, nego prije primjer nazadovanja. Čini se kao jedina alternativa se ukazuje socijalistički kapitalizam u Švedskoj, ali izgleda da bi zemlja morala biti bogata i s razumnim ljudima na čelu pa pošla tim putem.
Nije ovakva slika današnjeg svijeta sasvim tačna, ali nije ni daleko od istine. Ma koliko izvještavali da je u svijetu ponovo Marksov "Kapital" jedna od najtraženih knjiga, sumnjivo je da bi pod uticajem marksizma danas išta krenulo na bolje. No, idemo da vidimo, a to će neke druge generacije provjeravati.
A sva ova razmišljanja su uvod da bih se okrenuo sebi, svojoj zemlji. Gdje smo mi, šta smo mi? Nisam siguran da ima i jedan poslanik u svim našim parlamentima koji bi umio kazati kakav u nas vlada politički sistem, kakav je naš ekonomski sustav. Izgleda kako je kod nas galimatijas svega i svačega, a osnovna stvar je da niko važan ne promišlja naše globalno političko uvjerenje. Najviše nam se prigovara da je na tapetu nacionalna retorika, zapravo tronacionalna, a nismo daleko ni od toga da postanemo teistička zemlja, barem u nekim dijelovima. Koliko smo u pravom smislu tržišno opredijeljeni i to je upitno, jer nam podjele na entitete i kantone prave u dobroj mjeri smetnju takvoj ekonomiji. Mnogo se govori o socijalnim davanjima, kojih zaista ima dosta, ali ni približno onoliko koliko imamo sirotinje. Dakle, nismo ni svjesno socijalno društvo. Ispada da smo država u kojoj vladaju ljudi koji imaju mogućnost drpati, na mnoge načine izvrdavati zakonske norme, a da bi napunili svoje džepove. Možda bi se po tome naš sistem mogao nazvati lopovskim.
Kad je već tako, javlja li se kakav otpor takvom stanju? Ima nekih nevladinih organizacija koje ukazuju na sve stranputice naše državne vlasti, sindikati samo iz očaja zagalame, a i među intelektualcima i novinarima može se probrati nekolicina ozbiljnih oponenata. A svi oni skupa nisu mnogo jaki, a ni u začetku nemaju ideju o pravoj alternativi.
Ništa nije bolja situacija ni među političkim partijama. Posebno su u Republici Srpskoj sve stranke na prvom mjestu okrenute nacionalnom pitanju. A u Federaciji među opozicijom najviše se naravno izdvaja SDP. No i u toj partiji više se bave Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nego što promovišu jedan građanski socijalni sustav. A Zlatko Lagumdžija, prvi čovjek SDP-a, više se bavi prepucavanjima s vođama vladajućih stranaka nego što je blizak i osluškuje narodnu volju. Ne dijelim mišljenje mnogih simpatizera SDP-a da je Zlatko Lagumdžija smetnja ovoj stranci za bolji rejting, ali se takvo mišljenje ne može ignorisati. SDP jeste opozicija, ali nije alternativa vladajućim oligarhijama.
Čak ni antifašistički borci, koji su iznijeli na svojim plećima pobjedu u Drugom svjetskom ratu, nemaju nikakav alternativni stav prema aktuelnim vlastima. Pa me tako nekadašnji partizan Ante Marić uči frazama o današnjim antifašistima (a uz to kako okrugli sto nije nikakav skup ljudi), istovremeno dodvoravajući se nacionalnim vlastima jer se ne mogu ujediniti da zajednički obilježe borbe na Sutjesci, Kozari i Neretvi. Gdje im je hrabrost da imaju svoj jedinstveni antifašistički stav?