Proteklih dana kroz Sud BiH prodefilovali su ambasadori Njemačke, Turske, Velike Britanije i OSCE-a... Ni komandant NATO-a nije propustio priliku da navrati u Sud.
Nakon razgovora s predsjednicom Suda u javnost su odlazila stereotipna saopštenja: "...ambasador je izrazio snažnu podršku svoje vlade Sudu BiH, te istakao da vladavina prava ne smije biti upitna, jer je ključna za pristupanje BiH euroatlantskim integracijama..."
Ovim neuobičajenim posjetama je prethodio paničan poziv predsjednice međunarodnim zvaničnicima da zaustave rušenje Suda. (Naravno, pod rušenjem se podrazumijevao nesrećni prijedlog poslanika iz RS za ukidanje Suda i Tužilaštva BiH!)
Ništa se gore u trenutnoj političkoj situaciji nije moglo desiti Sudu i Tužilaštvu BiH od poziva predsjednice da Sud štite ambasadori stranih zemalja i komandant NATO-a.
Niko u ovoj zemlji neće razumjeti zašto bi ambasadori bilo koje zemlje išli u službenu posjetu jednom sudu. Činjenica da mnoge zemlje pomažu reformu pravosuđa u BiH, kao i da mnoge zemlje direktno pomažu Sud i Tužilaštvo BiH, ne bi trebalo da bude argument za diplomatske posjete pravosudnim institucijama.
Ako ambasadori treba da se interesuju kako reforma pravosudnog sektora napreduje ili da znaju kako se njihov novac troši, onda treba da razgovaraju s Visokim sudskim i tužilačkim savjetom (VSTS) ili s ministrima pravde.
Zašto amasadori zaobilaze VSTS? Ne bi nikakav problem bio da se u tim institucijama ambasadori sastanu i sa predsjednicima sudova i glavnim tužiocima. VSTS i ministarstva pravde su mjeste za takvu vrstu dijaloga.
Sudovi i tužilaštva nikako! Ništa ne bi smjelo biti preduzeto što može u javnosti ostaviti utisak vanjskog uticaja i pritiska na nezavisno pravosuđe. A u BiH se dugo vremena u javnom diskursu provlači teza o političkom uticaju međunarodnih institucija na Tužilaštvo i Sud BiH.
Kada je prije nekoliko godina ambasador Velike Britanije Rajkroft došao u Sud da se interesuje za status sudije iz njegove zemlje (Malkoma Simonsa), predsjednica Suda je tražila intervenciju VSTS sa obrazloženjem da je ambasador ugrozio sudijsku nezavisnost.
Bio je to svojevrstan diplomatski skandal o kojem su izvještavali svi mediji. Iz ove nesrećne epizoda s ambasadorima, izgleda, niko nije izvukao pouku.
Stvar je diplomatskih pravila i profesionalnog kodeksa kako će i na koji način ambasadori komunicirati s vlastima i institucijama zemlje domaćina. Nije moje da o tome sudim. Moja namjera je da ukažem na problem percepcije javnosti i načine "čitanja" učestalih posjeta ambasadora Tužilaštvu i Sudu BiH.
Sud i Tužilaštvo BiH iz mnogo razloga moraju slati poruku da su nezavisni i od zemalja donatora i njihovih ambasada. U njima su još međunarodne sudije i tužioci i ništa ne bi smjelo da građane ove zemlje navodi na zaključak da njihove države na bilo koji način imaju uticaj na njih.
Postoji mnogo bolji način podrške Tužilaštvu i Sudu BiH od ambasadorskih posjeta. Tužilaštvo i Sud, kao i tužioci i sudije, izloženi su konstantnim javnim (medijskim) napadima. Kredibilitet institucija i ugled sudija se neprekidno urušavaju. Niko od međunarodnih zvaničnika se nije oglasio kada su sudije Suda BiH javno žigosane kao zaštitnici kriminalaca i ratnih zločinaca. Nikome nije palo na pamet da osudi izjave visokih političkih zvaničnika koji su podržavali osumnjičene za ratne zločine (Divjaka i Ganića) protiv kojih je vođena istraga
Postoji mnogo bolji način podrške Tužilaštvu i Sudu BiH od ambasadorskih posjeta. Tužilaštvo i Sud, kao i tužioci i sudije, izloženi su konstantnim javnim (medijskim) napadima. Kredibilitet institucija i ugled sudija se neprekidno urušavaju.
Niko od međunarodnih zvaničnika se nije oglasio kada su sudije Suda BiH javno žigosane kao zaštitnici kriminalaca i ratnih zločinaca. Nikome nije palo na pamet da osudi izjave visokih političkih zvaničnika koji su podržavali osumnjičene za ratne zločine (Divjaka i Ganića) protiv kojih su vođene istrage.
Nije li to bio školski primjer političkog pritiska na pravosuđe? Niko od međunarodnih zvaničnika nije prstom mrdnuo kada je reis-ul-ulema Mustafa Cerić hadžićkom hutbom osudio hapšenje optuženih za ratne zločine u logoru "Silos" i zatražio njihovo bezuslovno puštanje na slobodu.
Nije li takva izjava poglavara najbrojnije vjerske zajednice u BiH najopsniji vid pritiska na pravosuđe? Ne dovodi li takav poziv vjerskog poglavara u pitanje elementarne uslove za pravično, fer i pošteno suđenje?
Zašto su ćutali ambasadori, OSCE i OHR? Nije li to bila prava prilika da se javno osudi reisova retorika, kao i politika koja nije reagovala na ovakvo atakovanje na Sud? Bila bi to snažna poruka javnosti da ima nade za pravdu i pravično suđenje, a sudijama da ima neko ko ih podržava u izgradnji standarda nezavisnosti.
Na kraju, bilo bi krajnje vrijeme da se predsjednica Suda upozori da prestane da vodi rat s političarima iz Republike Srpske. Takva vrsta komunikacije s političarima samo šteti pravosuđu, a Sudu i Tužilaštvu BiH posebno.
Podsjećanja radi: nije bilo političke odluke Vlade i parlamenta RS u vezi s pravosuđem koju predsjednica Kreso nije komentarisala. Kada je premijer Dodik svojevremeno najavio osnivanje Specijalnog tužilaštva, uporedila je tu namjeru s upadom Fikreta Abdića u platni promet BiH.
Niko nije mogao da zaustavi potrebu predsjednice da se bavi političkim stvarima i petlja u ingerencije izvršne vlasti pod izgovorom da se bori za interese pravosuđa.
Ni pismeno upozorenje visokog predstavnika Kristijana Švarc-Šilinga da se uzdrži od medijskih istupa nije urodilo plodom. Kada su tenzije narasle do usijanja, u pomoć su pozvani ambasadori. A oni, naravno, nisu propustili priliku...!
Pravosuđu je neophodan društveni legitimitet i zbog toga mora voditi konstruktivan dijalog s izvršnom i zakonodavnom vlašću. Ambasadori i međunarodna zajednica treba da podstiču takav dijalog, umjesto da idu u posjete sudovima.
(Autor je sudija Suda BiH)