Nedavna posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel prostoru bivše Jugoslavije ostavila nas je u različitim raspoloženjima.
Ona je pohvalila, neke je izgrdila, a one koji su joj najdraži, njih je zaobišla. Ali najdraže nije zaobišao šef diplomatije Turske. Nikako... Kad god nam je teško on se pojavi i "pokušava" da nam pomogne. Nama - nakon Sirije, Egipta, Tunisa i Libije. Bolje poslije nego nikad.
Elem, poruke koje je izrekla kancelarka sada analiziraju, tumače i koriste za neki vid prednosti ili nedostatka (kako kome) u političkom previranju naših zemalja.
Šta se u stvari zbilo? Pa u gostima nam je bio predsjednik vlade jedne velesile i on nam je održao slovo. Znači, došao je predstavnik velikog igrača i nama, malim, dao lekciju. I tu nema ničega sporno.
Uvijek su postojali mali i veliki... Bitni i manje bitni. Sluge i gospodari. U svakom slučaju glavni i ostali. Glavni su oni koji rješavaju svoje probleme. Ostali su oni koji čekaju glavne da im riješe probleme.
Međutim, ne tako davno i mi smo bili bitni. Ne najveći i ne najvažniji, ali smo bili ekipa za, recimo, četvrtfinale nekog svjetskog društveno-ekonomskog takmičenja.
Ta vremena kada smo bili za ponos su bila vremena Jugoslavija. Tu ne mislim na državno uređenje niti ideje koje su iz Jugoslavija kao takvih izlazile. Mislim na broj stanovnika, tržište i potencijele tih društva.
Tvorci prve Jugoslavije su, između ostalog, imali na umu da jedino zajedno imamo šansu da u svijetu kotiramo kao poštovano društvo koje svoje probleme rješava i koje se u međunarodnim uslovima ponaša ravnopravno. Tačnije, oni od kojih veliki imaju mnogo interesa. Ova ideja, možda i jedina, je pretekla u drugu Jugoslaviju i našla svoje mjesto u poslijeratnom razvoju toga društva. Nije jugonostalgija...
Ta ideja je značila da imamo jaku ekonomiju, da se ne zadužujemo po cijenu da i gladujemo, da imamo jasnu vanjsku politiku.
Zašto je to uopšte sada bitno? Kakve to ima veze sa Merkelovom?
Poslije Jugoslavija opet nas je nacionalizam perfidno zaveo i naveo da mislimo da je važnije imati svoju, isključivo svoju, koja druge isključuje, državu, pa makar nemali svoju večeru... U svakom slučaju mi smo nacionalizmom postali opet mali. I nebitni i nesvjetski igrači. Čak ni regionalni.
Pitanje koje se nameće je: hoćemo li ikada postati bitni? Ko misli da će se to desiti ulaskom u Evropsku uniju, vara se jer kako ćemo u toj ligi biti bitni igrači kad nismo mogli da nađemo zajednički jezik (iako slovimo istim) u prošloj južnoslovenskoj uniji?
Ideja Jugoslavije (čitaj bitnog igrača na svjetskoj sceni) se nije rodila u pijanim noćima nekih utopističkih pjesnika, već u potrebi stanovništva ovih prostora za boljim životom i blagostanjem. Osnovni imenilac blagostanja je stabilnost i likvidnost. Zato smo se udružili. To je taj spajajući interes.
Naše male razbijene države nisu mogle da obezbijede takvu perspektivu jer su zavisile od velikih sila i čekale da to neko uradi za njih. One su to uradile. Naravno da to košta. To je na terenu značilo podjelu nas između Austrougarske i Turske. Granica je bila Sava, kao što znate. Znači, kad nismo bili u mogućnosti da se sami brinemo o sebi tada su nas dijeli kako su htjeli.
U novim konstalacijama modernog doba mi i dalje tragamo za stabilnošću i ekonomskim prosperitetom jer nismo dovoljni sami da ova dva faktora stvorimo. Zato smo, opet, posegnuli za spoljnim igračima velikog formata. Oni će nam pomoći. Naravno da košta. Mi smo otišli i dalje pa smo svoju, napokon samo svoju, zemlju i resurse rasprodali velikima počevši od morske obale do vrha planina.
Da se vratimo predstavnicima velikih...
Iz ovog ugla izjave kancelarke imaju velik odjek. Samo je nekako taj eho već odjeknuo ovim prostorima u ranijim vremenima.
Poruke su otprilike ovakve: Za Srbiju je neophodno da riješi nerješivo tj. ili da prizna Kosovo kao nezavisnu državu ili da se Kosovo vrati pod okrilje Srbije. U svakom slučaju nemoguća misija i pat pozicija. I za tzv. Kosovo i za Srbiju. Za Bosnu su veliki posebno zainteresovani jer je Bosna postala igralište velikih. E sad ili će nas veliki pustiti i napustiti ili ćemo mi postati veliki. Opet pat pozicija. Makedonija će promijeniti ime u šta god već ili će Grčka reći da Makedonija nije njihovo vlasništvo u istorijskom smislu... Pat treći put. Idući još dalje na jug nalazimo jednog velikog igrača koji je u pat poziciji u smislu desetogodišnjeg čekanja na red za ulazak u EU. Turska.
Gledajući sve ovo nikako da se otmem utisku da je rješenje da Hrvatska zajedno sa već evropskom Slovenijom nađe uhljebljenje u evropskoj porodici. Što ima svoje istorijsko utočište.
Dok se za nas južne, očigledno, sprema tutorstvo predugočekajuće i nestrpljive Davutogluve Turske u usponu, koja nam možda neće dati stabilnost, ali ekonomski prosperitet svojim ulaganjima u smislu kupovine naših resursa, ko' đoja, hoće. Mi u pat poziciji ćemo pod ruku sa Turskom. Ali nije to očigledno. I niko se nas ne odriče. Mi ćemo sa Turskom na klupu za čekanje. Pa kad nas prime. Ako nas prime. Što opet ima svoje istorijsko utočište.
A i dvostruki aršini imaju svoju istoriju...
I tako će se opet veliki raskusurati preko leđa malih na brdovitom Balkanu. Zato i jesu veliki. A zato i jesmo kusur...