Svjetski bestseler na listi publicističkih knjiga, od 2010. godine, kada se prvo pojavila u Francuskoj, bila je mala knjižica, kratki esej, politički pamflet, kakvi se više, nažalost, ne pišu, devedeset trogodišnjeg, sada već pokojnog, francuskog publiciste Stefana Esela "Pobunite se!".
Ovaj bivši logoraš koncentracionog logora "Buhenvald", član francuskog Pokreta otpora, diplomata iz grupe koja je napisala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN-a 1948. godine, filozof, političar, porijeklom od oca njemačkog Jevreja i majke Njemice, napisao je veoma nadahnutu knjigu o diktaturi finansijskog tržišta, u kojoj je pozvao ljude na miroljubivu, nenasilnu pobunu protiv takvog poretka u svijetu, u ime demokratije. Za kratko vrijeme knjiga je štampana u milionskim tiražima i prevedena na 35 svjetskih jezika. Nakon planetarnog uspjeha ove knjige, Stefan Esel, zajedno sa Žilom Vanderpotenom, objavio je njen nastavak, pod naslovom "Angažujte se!". Između ova dva naslova, čini mi se, krije se mogući angažman mladih i građana u današnjem svijetu.
U modi su demonstracije i protesti. Demonstrira se na sve strane. Protestuje se za sve i protiv svega. Protiv kapitalizma, ekonomske krize, nezaposlenosti, štednje, socijalnih razlika, rata, za i protiv gej brakova, nuklearki, uništavanja okoline, parkova pa čak i protiv fudbala i pape. Mladi i stari, ljevičari, desničari, anarhisti, nepripadajući i otpadnici od svakog političkog spektra, svi su na ulicama. Čak i u mirnoj Sloveniji, Švajcarskoj i Švedskoj. Nazivi organizacija i grupa koje demonstriraju dovoljno govore same za sebe. U Vašingtonu demonstriraju pripadnici pokreta "Okupiraj", u Madridu "Ogorčeni", u Štutgartu "Blokupiraj", u Švedskoj "Pirati", u Grčkoj komunisti, u Danskoj "Anonimusi", u Brazilu anarhisti, u Britaniji "No Global", u Turskoj ekolozi, u Francuskoj "Atak" itd. Nedostaju samo "Bijesni" iz Francuske revolucije. Nedavno su mladi anarhisti u Bernu, u pitomoj Švajcarskoj, polupali izloge grada tražeći više noćnog života zbog gradske učmalosti i urbane žabokrečine. I kod nas su se pojavile slične grupe, kao što su "Oštra nula", "Glas naroda", "Ogorčeni 99%", "Anonimusi BiH" i druge. Protestna kultura se promijenila u odnosu na šezdeste godine. Današnji protesti su spontani, nehijerarhijski, ideološki difuzni i politički neartikulisani, bez političke organizacije i vođstva, potpomognuti novim tehnologijama, internetom i društvenim mrežama, Facebookom i Twitterom.
Banjalučki studenti pobunili su se prošle godine zbog korupcije na fakultetima, nekvalitetne nastave, nepotizma, i ograničenih uslova studiranja. Nakon sastanka sa predsjednikom RS potpisana je povelja u kojoj su pobrojani problemi u visokom obrazovanju RS i prijedlozi za njihovo rješavanje i otklanjanje od strane nadležnih institucija. Zatim su u Foči studenti organizovali proteste povodom nepravednih presuda Srbima u Haškom tribunalu, tražeći pravedniji pristup suđenju za ratne zločine. Potom su studenti iz Pala nakon višednevnih protesta izdejstvovali ostavku direktora Studentskog centra Pale, zbog nezakonitih radnji i zloupotreba službenog položaja. Sad su banajlučki studenti, njih oko 2.000, izašli na ulice tražeći izgradnju četvrtog paviljona i rješavanje još nekih pitanja studentskog položaja u RS. Protesti u Banjaluci su protekli mirno. Kad se sve sabere, od rata naovamo, u RS bilo je svega nekoliko mirnih, studentskih protesta sasvim ograničenog lokalnog karaktera. Navodni strah od masovnih studentskih protesta širih razmjera, jednostavno nema utemeljenje u činjenicama, iako su se ekonomske i socijalne okolnosti pod uticajem krize značajno pogoršale. Prije bi se moglo reći da su protesti studenata samo dokaz više da smo dio globalnog svijeta, u kojem su ovakvi protesti svakodnevna pojava.
U modi su demonstracije i protesti. Demonstrira se na sve strane. Protestuje se za sve i protiv svega
"Nekada su studenti nosili revoluciju, a sad raznose mlijeko", požalio se 1964. godine Dragan Marković, bivši novinar NIN-a, upoređujući onu staru revolucionarnu gardu i nove generacije mladih šezdesetih godina. "Kada je jedna studentkinja pitala ondašnjeg glavnog urednika 'Studenta' Đorđija Vukovića, kako je bilo '68, on je odgovorio kratko: 'Uzbudljivo!' Ako ne vjerujete, probajte i sami." Svaka generacija ima svoje breme i odgovornost. Protesti banjalučkih studenata su definitivno nepotrebno politički preuveličani i medijski napuhani. Medijski i politički komentari studentskih protesta u Banjaluci kretali su se u širokom rasponu: "događanje studenata" je zavjera Zapada protiv RS, ona nisu spontana nego planirana akcija rušenja RS i aktuelne vlasti, banjalučki i sarajevski protesti dio su istog scenarija, iako mirne studentske proteste mogu iskoristiti neprijatelji Srpske, protesti su dio frakcionaških borbi unutar vladajuće stranke i slične gluposti. Sve dok nam se o tome javno ne predoče provjerljivi, službeni i institucionalni dokazi, naše je pravo da vjerujemo da su studenti imali dobre i poštene namjere. Rečeno je da su studenti "instruisani i instrumentalizovani statisti" ili "rušilački revolucionari". Jedini način da ne budu ni jedno ni drugo je da budu aktivni, angažovani učesnici društvenog i političkog života u demokratskom procesu. Da imaju pravo i odgovornost da javno govore o svojim problemima i problemima društva i učestvuju u njihovom rješavanju. Zašto je prva reakcija vlasti uvijek pogrešno ista: ko stoji iza vas, ko vas plaća, ko su vam nalogodavci, za koga radite, ko vas instrumentalizuje, a nikada, šta mislite, šta su vaši prijedlozi, šta su vaši argumenti, za šta ste se spremni angažovati, šta treba promijeniti na bolje itd? Na primjedbu da su instrumentalizovani, jedan od vođa Studentskog parlamenta iz Pala se prije koji mjesec zapitao pred TV kamerama: "Jesam li instrumentalizovan ako kažem da fekalije cure iznad menze u kojoj sipaju hranu studentima i da su propali plafoni u kupatilima?" Takvima treba odgovoriti stihom iz pjesme Džonija Štulića, "Proljeće 13. u decembru": "Zar sumnjaš u svoju djecu, misliš da ne pamte". Niko se nije zapitao: kako je moguće u globalnoj svjetskoj krizi, gdje se protestuje na sve strane, da se tako odnosimo prema protestu studenata? Po čemu bi Republika Srpska bila izuzetak od Švedske, Njemačke, Britanije, Turske, Brazila i drugih zemalja u kojima ljudi svakodnevno protestuju. Ako su protesti studenata u RS i nekim drugim zemljama režirani od stranog faktora, pokrenuti za rušenje autoritarnih režima, zašto se naši pametnjakovići koji to tvrde, ne upitaju samo jednu stvar: zašto ti demonstranti ne sruše vlast u zemljama koje imaju demokratski legitimitet i podršku građana? U kojima građani imaju povjerenje u demokratski poredak i gdje je narod načelno zadovoljan politikom vlasti. Kako objasniti da u prebogatoj Švedskoj mladi protestuju zbog nezaposlenosti, a u siromašnoj BiH, gdje je nezaposlenost među mladima do 25 godina 57%, ne protestuju? Na primjedbu da su se neki pojedinci priključili studentima u protestu dajući mu tako političku notu, dovoljno je podsjetiti, da u našem parlamentarnom sistemu postoji plaćena opozicija iz zajedničkog budžeta, tako da opozicija može sama organizovati svoje proteste i bez studenata.
Potrebno je slušati šta nam ljudi govore. Zar su radnici onog zavoda nedavno morali lično otkriti ministrici građevinarstva da direktorica uništava državno preduzeće tako što vodi svoje privatne poslove na račun javnih usluga građana? Zar nam na ulici građani treba da ukazuju na nenormalan paradoks da za otkup knjiga bibliotekama u RS nije data nijedna konvertibilna marka, dok je za koncerte raznih komercijalnih i prebogatih estradnih zvijezda i narodnih pjevača dato više stotina hiljada javnih para iz budžeta opština, grada i države? Zar smo o "Birču" morali saznati od stranih ekonomista i ambasadora drugih zemalja? Zar smo o nezakonitostima velikih lopova, koji su uništili uspješna preduzeća, morali saznati od malih dioničara, kad su stvari postale nepopravljive? Zar moraju mediji otkriti lažnog doktora nauka koji godinama predaje na jednom od privatnih "večernjih fakulteta", uništavajući generacije naše djece, dok institucije države o tome pojma nemaju? Gdje su bili kontrolni organi i institucije sistema da preventivno djeluju, da zaustave propadanje i otkriju nezakonittosti na vrijeme? Šta su radili partijski kadrovi u nadzornim i upravnim odborima zaduženi za nadzor zakonitosti? To je ono što nas pitaju brojni građani koji od kuća protestuju, tražeći od vlasti odgovore na slična pitanja.
Studenti imaju legitimno pravo da se bore za studentska pitanja, ali i za politička pitanja društva u kojem žive. Naravno, mirnim, organizovanim i demokratskim sredstvima. U demokratskom društvu, demokratski protesti ne mogu biti spriječeni redukcijom dostignutog stepena demokratije, nego afirmacijom svih demokratskih prava i institucija, sa ciljem da se riješe problematična pitanja i otklone razlozi nezadovoljstva. Najlakše je osuđivati studente, okretati glavu od problema, potrebno je razumjeti šta se dešava u dubini društva. Davno je buntovni pjesnik Branko Miljković ispisao stih: "Ko ne sluša pjemu, slušaće oluju". Prije dvije godine Džozef Hit i Endrju Poter objavili su knjigu "Prodaja pobunjenika", "o izdajnicima šezdesetosmaškog pokreta". Nije slučajno što smo ovaj tekst započeli najčitanijim knjigom o pobuni, a završavamo knjigom "Prodaja pobunjenika", tek kao podsjećanje gdje završavaju oni koji izdaju autentičnu pobunu stavljajući je u službu svojih ličnih ili tuđih političkih interesa.
(Autor je publicista)