Anđelina Džoli za kratko vrijeme je u Bosni i Hercegovini prošla put od heroine do tamo nekakve holivudske zvijezde koja zarad vlastitog profita vrijeđa žrtve proteklog rata.
Njen dolazak u istočnu Bosnu proljetos je bio proglašen događajem od neprolazne istorijske vrijednosti. Kao ambasadorica dobre volje UNHCR-a posjetila je kolektivne centre i tim svojim gestom ponovo u svijet poslala slike ljudi koji 15 godina nakon rata žive u šupicama. Rijetki su tada odoljeli da se utrkuju u hvalisanju kako im je Anđelina rekla ovo, predložila ono, pohvalila hotel, kafanu, frizuru. Nedostajalo je još da čujemo kako je Džolijeva komplimentirala našim autoputevima, savršenom željezničkom saobraćaju i poručila da zavidi bh. penzionerima na blagostanju u kojem žive.
Njen ugled u očima ovdašnjeg puka nastavio je rasti kada je ljetos u Sarajevu najavila da će prvi film u vlastitoj režiji snimati u BiH i posvetiti ga ljudima iz naše zemlje. Angažovala je i nekolicinu bh. glumaca i počela sa njima raditi u Mađarskoj.
Dok smo iščekivali da se ekipa njenog filma preseli u Sarajevo i nastavi snimati desila se nepopravljiva greška u sistemu. Odjednom je dojučerašnja humanitarka postala bešćutna i loša glumica koja svoju slavu nastoji očuvati praveći priču o "Bošnjakinji koju srpski vojnik siluje, odreže joj dojku i ona se nakon svega zaljubi u njega". To je, kako tvrde iz jednog udruženja žena žrtava, skraćena verzija scenarija filma koji je bio najavljivan kao obična ljubavna priča.
Nije, naravno, dugo trebalo da reaguje država, oličena u jednom ministru filmskom sladokuscu, i da Anđelini objasni ko je ovdje gazda i šta se ovdje smije, a šta ne smije raditi. Ministar kulture i sporta Federacije BiH Gavrilo Grahovac poništio je dozvolu za snimanje njenog filma u Sarajevu i Zenici. Ovu klasičnu cenzuru objasnio je proceduralnim razlozima jer je, navodno, prvobitnu dozvolu potpisala neovlaštena osoba u Ministarstvu, a i nisu dobili pisani dokaz šta to rediteljica zapravo smjera. Grahovčev veto neće nanijeti nikakvu štetu Džolijevoj i njenom projektu. Naprotiv, samo će povećati popularnost filma koji će i prije nego što je završen dobiti epitet kontroverznog i politički nekorektnog pa će u kina privući i one gledaoce što su im davno dosadile patetične priče o Bosni i njenom krvavom ratu, te će sada htjeti pogledati nešto drugačije, spornije, morbidnije i bogohulnije.
Anđelina može mirne savjesti zadovoljno trljati ruke zbog besplatne reklame, a epizoda sa zabranom i agresivnim uplitanjem u nečije umjetničko stvaralaštvo ostatku svijeta šalje autentičnu sliku o zemlji koju je ona htjela i svojim filmom promovisati. U toj zemlji, našoj dakle, svako ima pravo da tumači i odlučuje je li jedan tekst moralno prihvatljiv ili nanosi dodatnu duševnu bol bošnjačkim žrtvama, svako može jednu izložbu fotografija o nestalim osobama proglasiti antisrpskim projektom i zabraniti je, svako može prijetiti tužbom jer se u sred neke TV serije ukaže - krme, svako može i određivati koji novinar smije postavljati pitanja u Sarajevu, a koji to smije raditi isključivo u Banjaluci. U takvoj zemlji neprihvatljivo je snimati politički "nekorektne" filmove, a prihvatljivo je dodvoravati se brojnim udruženjima stradalnika i koristiti ih radi ostvarenja vlastitih ciljeva. Sjetimo se samo kako su te udruge bile idealni učesnici sastanaka o reformi policije i promjeni ustava kad god je jednoj političkoj strani falilo argumenata da sruši dogovor.
Manipulisanje najranjivijim kategorijama stanovništva nije naš izum, slično je stanje i u susjednim zemljama koje za sobom imaju iskustvo rata. Ono što nas razlikuje od susjeda ponovo je isplivalo na površinu u slučaju sa zabranom snimanja filma Anđeline Džoli, a to je zabrinjavajuća šutnja onih koje sutra može zadesiti ista ili slična sudbina.
Rijetki su javno rekli da je neprihvatljivo i primitivno administrativnim začkoljicama nekome braniti slobodu govora, pisanja, stvaranja. Većina mudro šuti, a ako ih se natjera i da progovore onda recituju kako su "u principu i generalno protiv bilo kakvih zabrana, ali o konkretnom slučaju nemaju dovoljno informacija za mjerodavan stav". Od osam reditelja, književnika i glumaca, koje je anketiralo sarajevsko "Oslobođenje", nijedan sagovornik nije htio reći jasan odgovor da osuđuje ili da podržava odluku ministra Grahovca.
Umjesto toga, intelektualna krema izgovara rečenice čiji je smisao "ni vruće ni hladno". Podržavaju, kažu, i rediteljicu, ali još više razumiju i poštuju žrtve rata i njihovu bol. Sve oni deklarativno podržavaju jer time ne rizikuju da bilo šta izgube jer holivudska diva ima planetarnu slavu i moćne producente uz sebe, a ministar Grahovac (još koji mjesec) raspolaže budžetom za podršku kinematografiji i izdavaštvu.
Ako se politikom nezamjeranja vode uglednici koji bi svojim radom, svako u svom domenu, trebali mijenjati i oplemenjivati našu stvarnost, šta možemo očekivati od "običnog neuglednog svijeta"? Ako smo svi samo principijelno za slobode, za jednakosti i puna međusobna uvažavanja, ko nam je preostao da se za te principe i izbori? Ovi principi nisu nikakva idealistička tlapnja, od njih direktno zavise životi konkretnih ljudi koji, nažalost, nemaju Anđelininu moć i uticaj da se sami zaštite. Ona će svoj film snimiti gdje bude željela i onda može ići svojoj kući, a mi ćemo ostati u ovoj zemlji u kojoj se tako savršeno šuti dok se gleda nepravda i tuđa nevolja.